Tanja Miletić Oručević: Društveno čedomorstvo

06.03.2014.  //  Kolumne  //  Nema komentara

Majka i staratelji su ubili četvorogodišnje dijete. Moram o tome, potreslo je to društvo, potreslo nas je to jako; iako smo mislili da smo vidjeli sve jade i užase u ovom nesretnom društvu i u ovoj tužnoj krajini, neshvatljivo nam je da neko može zlostavljati i ubiti svoje četvorogodišnje dijete. Mnoge ljude danas taj nepojamni čin provocira na refleksije o tome – u kakvo smo se to neljudsko društvo pretvorili? I to svakako jeste pravo pitanje, ono o društvu, ali ne bih se složila s onim dijelom – da smo se pretvorili, izopačili u nešto neviđeno i društvima prijašnjim nepoznato.

Piše: Tanja Miletić Oručević za Manjine.ba

Nažalost – koliko god tužna bila ta činjenica – oduzimanje života nevinog djeteta (svog, pa i tuđeg) prati čovječanstvo oduvijek. Postoji u svakom društvu i svakom vremenu. Mitologija, književnost, pa i svete knjige daju nam puno svjedočanstava o tome. Medeja je pogubila svoju djecu da bi napakostila nevjernom mužu. Agamemnon žrtvuje svoju kćer Ifigeniju za povoljan vjetar u ratnom pohodu. Tit Andronik poslužuje Tamori u jelu tijela njene ubijene djece, Demetra i Hirona. I tako dalje, i tako dalje. Okrutnost ljudska je vječna, i ne zna granica. Međutim, ono što nas uči kultura je da je ubistvo djeteta vrhunac tragedije, ne samo u etičkom nego i u biološkom smislu, jer eliminiranje svog poroda je direktno suprotno sa prirodnim, biološkim opstankom vrste. Ubistvo djeteta je ona vrsta ultimativnog čina koja definira granice ljudskog djelovanja i time okvire civilizacije same. U zapravo hladnom pogledu tragedije i mita nije pitanje sentimentalnosti i osjećanja bunta koje izaziva smrt nemoćnog ono što postavlja granice „non plus ultra“, nego smisao tvorevine ljudskog društva sa svim sistemima po kojima funkcionira. Sama riječ kojom se taj čin opisuje – čedomorstvo – nosi u sebi zloslutne naslage mraka mitskog društva, bez ili prije civilizacije.

Takvo pitanje smisla teško je postaviti gledajući u jednu ovakvu tragediju u nama svakodnevnom okruženju i kontekstu. Ljudi koji su torturisali i na kraju ubili četvorogodišnje dijete nisu imali nekog posebnog motiva ni cilja zbog kojeg su to učinili. Oni su, po onome što se iz medijskih napisa može zaključiti, vjerojatno psihopati. Psihopati su ljudi koji nemaju nikakvog osjećanja empatije i u svom djelovanju ne uzimaju u obzir nikakve općeprihvaćene moralne norme. Dakle – ono što je svakom zdravom pojedincu u ovom slučaju nezamislivo – kako je moguće gledati malo dijete koje vrišti, kaki i povraća od tortura – za psihopate nije sporno pitanje. Iz tog razloga nema puno smisla ono pitanje često postavljano retorički ovih dana roditeljima ubojicama – zašto? Njihov odgovor na to pitanje – ono što im se čini da jeste odgovor, a nije – je jednako besmislen i neshvatljiv kao sam čin; „jer dječak nije htio zvati očuha babom“, „jer je previše ličio na svoga oca“. No – da se ne bi shvatilo pogrešno – ni sa kakvog stajališta psihopatija ne oslobađa od društvenih i etičkih normi koje ne raspoznaje; figurativno govoreći, nema nikakve dileme da Hannibal Lecter ostatak života u našem društvu može provesti samo svezan, i sa brnjicom na licu.

Ono što nas sviju, ipak, poražava najviše u ovom slučaju, su svi oni – uspostavlja se dosta mnogobrojni – ljudi i ustanove u blizini ove porodice, koji su, po svemu sudeći, mnogo toga znali o torturama koje se sprovode nad djetetom, a nisu ništa učinili. Spomenimo ih redom, manje-više sve koji su se u medijima povodom ovog slučaja spominjali. Nana i djed, sukrivci i suoptuženi, nisu svoje unuče zaštitili, nego su i oni vjerojatno učestvovali u torturama. Vrijedi spomenuti ovdje medijsku izjavu tog djeda, koji je negdje rekao da je znao da njegova kćer zlostavlja dijete, ali se „nije htio miješati u to kako ona odgaja svoju djecu“.

Eto, već je nazvao glavni sindrom koji je omogućio ovu tragediju. On sam se ne bi miješao u torture u svojoj porodici. Susjedi se ne bi miješali, socijalni radnici i vjerski radnici se ne bi miješali, liječnici se ne bi miješali. O čemu oni govore? Kakav je to prokleti princip u ime koga se poštuje pravo druge strane da muči i ubija, nasuprot prava četvorogodišnjeg djeteta na život koje su, umiješavši se, možda mogli zaštititi i odbraniti? To nekakvo izvitopereno pravo na privatnost i samostalno djelovanje, koje – eto – uključuje i dozvolu za ubojstvo, ta poremećena i primitivna filozofija nemiješanja koja služi za alibi gomili kukavica i hulja – to omogućava ne samo ovo nego i hiljade tihih zlostavljanja i ubojstava u našem društvu. Saznajemo da ubijeno dijete ima oca, koji je bio razveden od majke. Mediji ga prikazuju u pozitivnom svjetlu, kao čovjeka koji je održavao kontakt s djecom i pobrinuo se za preživjelo dijete. Ali – čekajte malo. On je održavao kontakt sa svojom djecom? To znači da je on vidio svog sina, sigurno ne jednom, pretučenog, sprženog cigaretama, sa slomljenom ručicom koja mjesecima nije sanirana. I nije učinio ništa? Neshvatljivo je da se čovjeka u toj situaciji percipira pozitivno, jer on je odgovorniji za nečinjenje nego svi oni socijalni radnici i liječnici na koje se bijes javnosti usmjerio.

Objavljeno je također i pismo komšinice ubijenog djeteta koja – ako je stvarna – misli da može na taj način, pregrštom jeftinih, sentimentalnih floskula na nivou lošeg školskog sastava olakšati svoju savjest i opravdavajuće nastupiti u ime lokalne zajednice. I ono je porazni dokaz ove proklete filozofije nemiješanja. Žena zapravo piše o tome da je bila svjedok porodičnog nasilja i nije učinila ništa da ga prijavi, spriječi; jer – jedne noći na balkonu otac joj je rekao da se ne miješa! U normalnom sistemu zakona o porodičnom nasilju (koji kod nas, zna se, ne funkcioniraju kako treba) ova žena bi morala snositi odgovornost, jer bi postojale zakonske sankcije za svjesno neprijavljivanje nasilja nad djecom. Da li bi dragi građani, koji se radije ne miješaju, razmislili malo o svom miru i diskreciji kad bi ih to koštalo 5 – 10 – 15 hiljada maraka, na primjer?

Dalje – naravno – goruće pitanje koje se pokreće je pitanje odgovornosti institucija. Socijalni radnici izjavljuju da nisu znali za ovaj slučaj zlostavljanja djeteta. Opravdavaju se svojom malobrojnošću, lošim procedurama terenskog rada, itd. No, tu opravdanja nema. Naravno, dobro je da se ovom prilikom zaista razmotre problemi i nedostaci procedura rada socijalne službe. I da se, pod pritiskom javnosti ovim strašnim povodom, pokušaju poboljšati. Ali osobe koje u toj službi na tom terenu rade direktno i lično su odgovorne, i moraju biti procesuirane, kako se to javno i u peticijama traži. Oni su poznavali tu porodicu kao siromašnu i „problematičnu“. Nisu spasili dječiji život. Ukoliko bi prošli bez sankcija, to bi značilo da socijalne službe u našem društvu ničemu, ama baš ničemu (osim možda ispunjavanja papira i primanja plaća i toplog obroka) ne služe. I morali bismo doći do poraznog zaključka da ih onda sve treba ukinuti. I – naprimjer – sva sredstva njihovih plaća, toplih obroka i kancelarija – preusmjeriti na konkurse za nevladine organizacije koje će raditi socijalne usluge, koje na teren idu uvijek, ne čekajući da im to neko napiše u nekom pravilniku. Također su odgovorni liječnici u Domu zdravlja koji su – valjda i više puta – primali dijete sa povredama od zlostavljanja. Ko takve povrede može raspoznati ako ne liječnici? Šta znači to da su oni povjerovali majčinim lažima da je „dijete samo palo“ i sl? Vidjeli su oni jako dobro da je dijete zlostavljano. No – eto – nisu htjeli da se miješaju. U svoj posao i svoju najdirektniju odgovornost. Koja im sigurno piše, kako u pravilima službe, tako u zakonskim propisima, o Hipokratovoj zakletvi da ne govorimo.

Najzad – negdje se spominje da je za slučaj znao i hodža – majka mu je vodila dijete, tražeći pomoć (koliko god čudno izgledalo, vjerojatno je tražila neki paravan i neku vrstu verifikacije u lokalnoj zajednici). I idealan paravan je majka – ubojica dobila od hodže: rekao joj je, navodno, da je dijete „ograisalo“. Ne znam tačno šta ta primitivna praznovjerica znači, ali važno je da je mučenje djeteta pripisano nekim magijskim, nepoznatim silama. Hodža nije nikog obavijestio o mučenom djetetu, iako je i on dužan. Strašno je također da se nije zabrinuo ni za dušu majke – svoje vjernice. Nije joj preporučio da prestane torturisati svoje dijete, ni da ga zaštiti od tortura ostalih. Nije joj rekao da je to grijeh. Nije zatražio da se pokaje. Olakšao joj je, možda, zazivajući magične sile, trenutno savjest, na način mnogo gluplji i nemoralniji nego što bi to učinio bilo koji plemenski vrač.

Iza svega ovoga, zaključaka nema. Ili možda samo jedan vrijedi, prizeman i prozaičan, ali važan. Broj telefona na koji MORAMO prijaviti nasilje u porodici, ukoliko ga svjedočimo je 1265 u FbiH i 1264 u Republici Srpskoj. Poziv je besplatan. Kada pozovete jedan od ovih brojeva ne morate se predstaviti, niti dati svoje podatke. Umiješajte se, prije nego što zaplačemo nad sljedećim Smajom.

 

Leave a Comment

You must be logged in to post a comment.