Nasilje (ni)je Igra Bez Granica

28.03.2014.  //  Ostalo  //  Nema komentara

Konvencija o pravima djeteta iz 1989. godine, koja je dio kataloga prava garantovanih Ustavom BiH traži od odraslih osoba da postupaju u interesu djeteta, što podrazumijeva i zaštitu privatnosti djece, te osiguranje da, između ostalog, djeca ne budu izložena nemarnim postupcima, zloupotrebama ili eksploataciji. Konvencija dalje traži od države da osigura zaštitu najboljih interesa djeteta koje je privremeno ili trajno lišeno porodičnog okruženja, i da mu u takvim okolnostima pruži posebnu zaštitu i pomoć.

Piše: Aleksandra Petrić za Manjine.ba

Ove obaveze važe i za slučajeve izvještavanja medija o nasilju prema djeci.

Vijest je da je devetogodišnjeg dječaka u Sarajevu pretukla majka. Otišao je sutradan u školu. Povrede je uočila učiteljica, prijavila školskoj upravi, a uprava centru za socijalni rad i policiji. U kratkom vremenu dječak je  dobio hitnu medicinsku pomoć, izuzet je iz porodice i zbrinut. Policija je saslušala majku, a postupajući tužilac je, u saradnji sa policijom, Opštinskom sudu u Sarajevu predložio izricanje mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja, kao i zabrane uznemiravanja i uhođenja lica izloženog nasilju. Sud je ove mjere izrekao u hitnom postupku, a u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici FBiH. Najavljeno je i podnošenje izvještaja o počinjenom krivičnom djelu nasilje u porodici.

Ovako napisana vijest bi bila sasvim korektna. Čak i da dodam specifične detalje o povredama koje je dječak zadobio tokom fizičkog zlostavljanja, naročito okrutnom načinu na koji ga je majka zlostavljala, te reakcijama drugog staratelja, odn. očuha dječaka, vijest bi i dalje bila korektna. Pa da idem dalje, i korektno dodam informacije o tome kako je uprava škole iskazala visoku dozu zabrinutosti, te ukazala da je reagovala u skladu sa svojim zakonskim obavezama, a imajući u vidu nedavni tragični slučaj kada je četvorogodišnji dječak iz Hadžića preminuo nakon premlaćivanja i dugogodišnjeg zlostavljanja od strane staratelja.

Ta količina informacija i detalja onima koji pišu vijesti, kao i onima koji te vijesti svakodnevno konzumiraju očito nije dovoljna.

Pitam zbog čega je nužno kopati dalje, i javno eksploatisati informacije koje izravno otkrivaju identitet djeteta koje je izloženo nasilju? U ovom konkretnom slučaju znamo školu koju dječak pohađa, puno ime i prezime majke, njeno prethodno prezime, te mjesto gdje radi, puno ime i prezime očuha, kao i njegovo radno mjesto. Da li će ove informacije učiniti da posljedice nasilja kojem je dječak bio izložen nestanu? Hoće li mu pomoći? Da li ćete mu pomoći vi koji ste to pročitali, ili ćete odlučiti da ispod objavljenih tekstova ostavite komentar pun srdžbe i psovki.

Znate li kako je biti žrtva nasilja, vi koji ste takve vijesti pustili u vjetar, i vi koji ih friške žvaćete i gutate? Da li vas je nekada neko tukao, seksualno zlostavljao, mučio, ponižavao kad ste bili mali? Ili sada, kad ste tako odrasli i odgovorni, svejedno. Ako jeste, onda znate koliko je za vaš oporavak i dalji život bez straha iznimno važno da se u tom procesu osjećate bezbjedno, da ste zaštićeni od toga da sutra, prekosutra, godinu, dvije, bez kraja ne osjećate sažaljive, preplašene ili prezirne poglede poznanika i školskih prijatelja koji vas odbacuju ili čak osuđuju. Koliko je važno da dobijete priliku da ostvarite normalnu emotivnu vezu bez  straha da će vas osoba koju volite možda i odbaciti kada sazna šta ste preživjeli.

Devetogodišnjak iz Sarajeva je vjerovatno zauvijek izgubio šansu da se osjeća sigurno i ima kontrolu nad time kome, kada i u kojoj mjeri će tokom svog daljeg života povjeriti svoje iskustvo sa nasiljem. Tu šansu su izgubile i izgubili djevojčice i dječaci iz Doboja, Travnika, Banjaluke, Bratunca, Modriče, Mostara, Dervente, kao i mnoge i mnogi drugi koji su bili izloženi brutalnom fizičkom, psihičkom i seksualnom nasilju i zlostavljanju i čije slučajeve sam pratila posljednjih desetak godina. Za one među njima čija su lica, imena i prezimena i drugi detalji direktno ili indirektno otkriveni i time trajno postali dio Interneta, trebaće godine mukotrpnog rada, sigurno okruženje i maksimalna podrška ljudi koji su im bliski.

Važno je da znate da većina ovih dječaka i djevojčica to nema i možda nikada neće niti imati.

Zbog toga promislite zašto vam je važno otkriti i znati identitet žrtve ovako, virtuelno, elektronski, dok u isto vrijeme svakodnevno mirno sjedite i kroz zidove osluškujete tupe udarce i jauke, ili u liftu krišom na ogledalo posmatrate ljubičaste podlive na tijelu koje nehotice rukavom dodirujete. Osjećate li kako se to drugo tijelo grči i uzmiče, i vi se istovremeno grčite i uzmičete, jer baš i niste radi dijeliti bliskost sa osobom koja svakodnevno preživljava batine. A kada podlivi iz ljubičastog pređu u žućkasto zeleno i u potpunosti nestanu, možda ćete krišom odahnuti i reći sebi da je ovoga puta sve prošlo dobro i bez vašeg uplitanja. I zaboravićete vjerovatno, sve do nove prilike kada će se sve ponoviti.

Nasilje nije igra bez granica. Ono je dio života oko nas, u nama. I ozbiljna stvar. A vi i ja dobro znamo da mu mora doći kraj.  Danas. Sutra više nema vremena.

Banja Luka, mart 2014

Leave a Comment

You must be logged in to post a comment.