Tanja Miletić Oručević: Bajka o čudesnoj ptici

10.04.2014.  //  Kolumne  //  Nema komentara

Ove sedmice obilježili smo Svjetski dan Roma. Traje Dekada Roma. Jubilarno se navodno podsjetimo na najdiskrimiranije ljude, ljude koji žive najtežim životom od svih Evropljana.

Ne mogu tim povodom ponavljati činjenice koje svi znamo; muka mi je što ih godinama kao papagaj ponavljam u barem tri zemlje svojoj okolini. I ništa se nije promijenilo; Romima nije nimalo bolje. No, pošto danas želim misliti na njih, napisat ću samo nešto lijepo. Prvo: srdačne čestitke Indiri Bajramović, romskoj aktivistkinji i naprosto fantastičnoj ženi iz Tuzle za veliku nagradu Care International koju je primila ovih dana u Njemačkoj. Drugo: znate li išta o romskoj kulturi? Uz izuzetak nekoliko melodija, malo šta, zar ne? Pošto smo pred nepoznatom kulturom svojih vjekovnih susjeda svi djeca, hajde da počnemo od bajki. Prevela sam romsku bajku koju je zapisao čuveni poljski etnolog Jerzy Ficowski u knjizi romskih priča „Grančica s drveta sunca“ još 1961. I zaista mislim da je predivna.

Piše: Tanja Miletić Oručević za Manjine.ba

Bio jednom jedan Cigan koji je jako volio ptice. Pravio je za njih divne kućice, da bi imale zimi ugodno sklonište. Okačio je mnogo takvih kućica na kraju šume, a ostatak je uprtio na leđa da ih proda velikoj gospodi. Ali niko nije htio kupovati kućice za ptice. Sluge nekog gospodina rekoše Ciganu:

- Nikome ne trebaju tvoje kućice. Možeš ih slobodno naložiti u peći. Ili je prodaj samim pticama. Druga bi stvar bila kad bi pravio kaveze…I naš gospodin i druga gospoda rado bi ih od tebe kupovali.

Vratio se Cigan u šumu gladan i bez prebijene pare.

- Vele mi da pravim kaveze – reče pticama – A ja neću kovati zatvore za vas. Šta da radim kad niko neće da kupuje kućice!

- Pravi ti kaveze – reče mu lasta – iz kojih je lako šmugnuti na slobodu. Sa strane svakog kaveza napravi takve šipkice da ih se lako može otškrinuti kljunom.

- Hvala ti na savjetu! – reče Cigan i baci se na pravljenje kaveza. Kad ih je napravio deset, krenuo je u grad da ih proda.

Odmah u prvoj kući gdje je Cigan zakucao na vrata gospoda i dame su kupili sve kaveze. Obradovan Cigan kupi za zarađeni novac hranu za sebe i za šumske ptice i napravi opet istih takvih deset kaveza.

Kad je došao s njima u grad, nije prodao ni jedan kavez, a ljudi su ga tjerali sa vrata.

- Zašto nećete moje lijepe kaveze – upita Cigan slugu jednog velikog gospodina.

- Jer tvoji kavezi puštaju svaku pticu: i malenog štiglića i velikog goluba. – odgovori mu sluga.

I šta sad da radi jadni Cigan? Krenuo je natrag u svoju šumu s punim naramkom neprodatih kaveza. Išao je dvije milje, a onda sjeo pored puta i uzdahnuo, govoreći ove riječi:

- Kako bi to dobro bilo da imam nešto za jelo. Tako sam gladan!

Uto naiđe neki starac sa sivom bradom. Cigan ustade sa zemlje i poče prositi:

- Poštovani gospodine, dajte molim vas gladnome neku paru za komad kruha!

Starac se zaustavi i reče:

- Mlad si ti. Mogao bi zasukati rukave!

Cigan zaplaka i reče:

- Napravio sam divne kaveze, ali niko ih nije htio kupiti, jer su to kavezi iz kojih se ptica bez truda može izbaviti na slobodu. Pa nisam mogao praviti zatvore za ptice, kaveze čvrsto zatvorene!

- Vidi! – reče stari čovjek. – U jednom od tvojih kaveza sjedi ptica, koja će ti dati sve što poželiš.

Cigan pogleda i ugleda u kavezu prelijepu ptičicu sa crvenom glavicom, bijelim nožicama i crnim krilima. Cigan se jako obradova i reče:

- Draga ptičice! Daj mi jesti i piti!

I u tom trenu stvori se jelo i piće, mnogo pečena mesa, ražena kruha, kolača, slanine i vina. Cigan je bio tako gladan da se odmah bacio na hranu i tek kad je zadovoljio prvu glad, sjetio se da treba zahvaliti starcu. Ali on je već bio otišao.

Cigan bi rado pošao kući, ali nakon dugog puta bio je umoran, a po obilnom ručku osjetio se malo pospan i nije mu se dalo lutati do kuće pješke.

- Znaš šta, ptičice moja draga! – reče. – Valjao bi mi dobar konj, jer sam strašno, baš strašno umoran.

U trenu se niotkud stvori lijep konj, a Cigan ga uzjaha i reče:

- Draga ptičice! Poderan hodam, nemam nikakve pristojne odjeće….

U hipu se pojavi odjeća, u koju se Cigan odmah preobukao. I pomisli: „Krenuću u svijet. Šta da radim kući, što bih se vraćao u svoju šumu! Sve ptice su već od mene dobile kućice, a ja sam imam već sve što mi treba.“

I krenu u svijet. Jahao je na brzom konju, dok nije dojahao do divne palače, u kojoj je stanovao princ nad prinčevima. Skoči Cigan s konja, sjede pod zidinama zamka i pusti čudesnu pticu da malo leti i protegne krila. Ptica mu se obrati:

- Šta hoćeš, šta želiš, samo reci, a ja ću sve ispuniti.

- Ništa mi ne treba – reče Cigan – dobro mi je, toplo i sit sam, imam cijeli svijet za lutanje. Ne treba mi ništa više. Možda bih malo htio odspavati, ali san ne moraš, ptičice, donositi meni, sam će on doći.

Rekavši te riječi Cigan leže na travu i zaspa. Tad iza zida izviri prinčev sluga, koji je kradom sve vidio i čuo. Oprezno, na prstima, da ne probudi Cigana, priđe bliže i šapnu čudesnoj ptici, pružajući pred sebe kapu:

- Daj mi dvije šake zlata i šaku brilijanata.

Samo što je izrekao te riječi, kapa se napuni zlatom i brilijantima.

Sluga pobježe bržebolje s tim blagom da ga sakrije u svom sjeniku. Ipak, brilijanti su svijetlili takvim bljeskom da su ih princ i princeza ugledali izdaleka i iako se sluga trudio prenijeti ih krišom i neprimijetno, zaustaviše ga i kazaše mu predati blago. Onda su naredili da se Cigan uhvati i oduzme mu se čudesna ptica.

- Valjat će nam ta ptica – reče princeza. – Zatražit ćemo da nam začara malo čistog zlata i pokrije njime krov naše palače, jer svrake su nam pokrale skoro sve zlatne crijepove i kiša pada u tvoje odaje, mužu moj.

- – Da, baš će nam valjati ta čudesna ptica! – potvrdi princ – Vrlo je nalik našoj Ciganki, koju sam zatvorio prije godinu dana. Sigurno će mu Ciganka povjerovati i odat će mu tajnu ciganskih blaga. Naći ćemo ih i bit ćemo još bogatiji.

Sluge dovedoše Cigana pred lice princa, ali kad su mu pokušali oteti kavez, čudesna ptičica se u trenu smanji, posivje, boje njene iščezoše i postade neuglednija od običnog vrapca. Uzalud su princ i princeza zahtijevali od nje razna blaga i čudesa: ptica im ne dade ništa, kao da uopće nije bila čarobna ptica.

Razljuti se princ i naloži baciti Cigana zajedno s pticom u tamnicu u podzemnoj pećini. Kad su tresnula za njim željezom okovana vrata, Cigan ugleda lijepu djevojku kako sjedi u kutu kraljevskog zatvora. Kosa joj je bila crna kao krila čudesne ptice, zubi bijeli kao njene nožice a usta crvena kao njena glavica.

Ispričala je Ciganu svoju priču. Prije godinu dana zli princ je čuo kako je pjevala u šumi pjesmu o ciganskom blagu. Naredio je da mu oda kakvo je to blago i gdje je sakriveno. Ali ona mu nije rekla ni riječi. Uostalom, i kad bi mu odala tu tajnu, ne bi imao ništa od toga. To cigansko blago – to je skitnja. Zli princ, ne znajući za to, oduzeo joj je najveće blago, bacajući je u tamnicu. A skitnja prinčevima nizašta nije potrebna!

Cigan je zavolio djevojku od prvog trena i hranio ju je hranom koju je čarala čudesna ptica.

Svakog dana je u tamnicu dolazio princ i hvatao kavez. I svaki put je ptica posivjela i gubila svoju čarobnu moć, tako da ju je princ morao ostavljati u tamnici sa Ciganom.

Jedne noći otvoriše se vrata i u tamnicu uđe starac, onaj isti koji je nekad poklonio Ciganu čudesnu pticu.

- Ja sam zaštitnik lutanja – reče starac – ja sam zaštitnik ptičjih letova i ciganskih skitnji. Pomažem pticama i Ciganima. Bio sam daleko i tek danas sam saznao da si u zatvoru. Zbog toga što si podario slobodu mnogim mojim krilatim štićenicima, sad si slobodan! Hajde sa mnom…

Ali Cigan se nije makao s mjesta, pogledao je u djevojku koja je sjedjela u kutu i rekao:

- Ostat ću s njom. Neću da bude ovdje sama. Moja ptica joj je davala jesti i piti, a bez nje i bez mene će umrijeti od tuge i gladi!

- Hodite zajedno – reče starac.

Kad su izašli i osvrnuli se oko sebe, starca više nije bilo. Krenuli su u zajedničku skitnju, jer su se jako voljeli i nizašta na svijetu se ne bi rastali.

Došla je jesen. Pustili su čudesnu pticu da može odletjeti prije zime u toplije krajeve. Možda će im se na proljeće vratiti! Ali čak i da se ne vrati, ništa im se loše više neće desiti. Uvijek su zajedno i ne prestaju sa šumskim lutanjima, a ptice im pokazuju najbolje staze i najsigurnije bogaze.

Manjine.ba

 

Leave a Comment

You must be logged in to post a comment.