Aleksandra Petrić: Ničija djeca

18.04.2014.  //  Kolumne  //  Nema komentara

Čitam jučer u izdanju Jutarnjeg lista za Hrvatsku da nastavnica biologije i hemije u jednoj osječkoj osnovnoj školi ne dopušta učeniku završnog razreda da prisustvuje njenim časovima. Prema tekstu koji je objavljen s nadnaslovom “Kršenje prava djeteta” i u naslovu boldiranim velikim slovima “SKANDALOZNO”, navodi se da ona jednostavno uđe na čas i čim ga ugleda mirnim tonom kaže da izađe napolje, jer on nije učenik te škole. Iako je dječak uredno upisan, što je utvrdila i prosvjetna inspekcija, i učestvuje u nastavi na svim ostalim predmetima bez poteškoća, na njene časove ne može. Direktor škole je u više navrata upozoravao nastavnicu da svoj posao mora obavljati kako treba i da bi u suprotnom mogla dobiti otkaz, ali ona ne haje. Slučaj je stigao i do Pravobraniteljice za djecu Hrvatske, i za sada, ništa se nije promijenilo.

Piše: Aleksandra Petrić za Manjine.ba

I tako već tri mjeseca. Nastavnica i dalje mirno drži časove iz biologije i hemije ostaloj djeci. Njega na tim časovima nema.
Dječak o kome je riječ je štićenik doma za odgoj djece i mladih, u koji je prebačen iz drugog doma iste namjene. On je domsko dijete jer ima potrebu za socijalnom brigom i samim tim je obilježen. Život ga, sigurno, nije mazio. I vjerujem da ga neće maziti i dalje. Ne pripada privilegovanim krugovima koji osiguravaju dobre ocjene po defoltu, dogovorene usmene odgovore po unaprijed pripremljenim i dostavljenim pitanjima i, naravno, u terminu kada on bude spreman, nema sedmični džeparac u visini nečije prosječne bruto plate, pristup privatnoj poduci iz francuskog. Vjerujem da si ne može priuštiti da ustane ujutro i jednostavno ne ode na nastavu jer mu se ne ide, zbog toga što vani pada kiša ili snijeg, ili zbog toga što je baš tog dana kontrolni iz matematike, znajući da će mu to roditelji jednim telefonskim pozivom riješiti. Na njegove roditeljske sastanke dolaze domski službenici, vaspitači, kojima je on jedan od mnogih sličnih njemu. Možda se neki domski vaspitač posebno vezao za njega, pa će mu pružiti dodatnu podršku, odvešće ga na utakmicu ili popričati s njim o pubertetskim bubuljicama i kako da ih se riješi. Pohvaliće ga sigurno, jer je on jedno mirno i poslušno dijete.

On ne pravi probleme.

On je dio tvorničke trake koja odgaja djecu koja drugog izbora nemaju. Spada u nečije radno vrijeme od 8 do 16, ili dežurstvo, i na njega se zaboravi vikendom dok se vlastita djeca vode na izlete, u kino, po šoping centrima i skupo plaćenim slobodnim aktivnostima. Kao takav, on nastavnici nema ponuditi ništa. Niti strica mesara koji će joj napuniti zamrzivač, a ni mamu frizerku kod koje će moći na besplatno pranje kose, šišanje i feniranje svake subote ujutro. Tvornička traka se na njemu zagrcnula, i postao je sistemska greška koju niko ne rješava. Jer je to nezgodno. Do zla Boga neprijatno. Sumnjivo i nepoznato. Nepotrebno i neprioritetno. On da ćuti, da bude miran i nekonfliktan, a njoj ćemo gledati kroz prste. Jer njen ugovor o radu je zlata vrijedan. On je samo jedno izgubljeno i zaboravljeno dijete koje su vlastiti roditelji iz ko zna kojih razloga odbacili i zna se unaprijed kako će se njegova priča završiti. Da sistem štima bez greške, ona bi već odavno bila na disciplinskoj komisiji i zbog teže povrede radne dužnosti bi ostala bez radnog mjesta. Da je on dijete s privilegijama, ovo se sasvim sigurno ne bi ni dogodilo.

Zaglavila mi se ova priča u grlu jučer, i nije mi prvi put.

Prije mnogo godina, kada sam bila njegovog uzrasta, moja prijateljica je napravila dječiju spačku nastavnici. Mislim da je to ponovila nekoliko puta, i više se ne sjećam šta se tačno dogodilo i kolika je bila “težina” njenih dječijih grijeha. U vrijeme dok je majka moje prijateljice ležala bolesna kod kuće i kada je njenom ocu bila nepoznata adresa, smještena u popravni dom za žensku djecu i omladinu. Neko iz sistema je odlučio da je tako najbolje. Za nju ili za nastavnicu, to ni danas ne znam. Vjerujem da niti njoj to niko nije do kraja objasnio. Uostalom šta se, kog klinca, ima djeci objašnjavati o ozbiljnim stvarima o kojima odrasli znaju sve i najbolje.

Oko mene i vas žive ta, ničija djeca. Možda ih svakodnevno gledate u učionici i možda ste od onih koji će tražiti razloge zašto su nastavnice iz Osijeka i Banje Luke koristile svoje privilegije da ničiju djecu nauče pameti.

Ja se nadam da niste od tog soja i da će vas njihova muka motivisati da budete bolji ljudi.

Ja se, svakoga dana, budim da budem bolja.

Banja Luka, 16. april 2014. godine

Leave a Comment

You must be logged in to post a comment.