Aleksandra Petrić: Sve je isto, ništa isto nije

01.05.2014.  //  Kolumne  //  1 komentar

Svako jutro idući na posao prolazim prečicom pored benzinske pumpe.

Ovih dana okolo čisto, svježe okrečene betonske žardinjere sa posađenim maćuhicama. Rijetki vozači dolaze po gorivo, neki provjere zrak u gumama i odlaze svojim poslom. Pored ulaznih vrata kafane, stoji žena u plavom mantilu i gumenim čizmama i nekoga čeka. Ubrzo izlazi muškarac od nekih tridesetak godina, blago proćelav, sa svežnjem urolanih papira u rukama. Cigaretu precizno palcem i srednjim prstom lansira u jednu od žardinjera. Ona ćuti. On kaže – „Ajd’ zamnom da potpišeš otkaz!“ Prilaze BMW sjajno crnom džipu sa zatamnjenim staklima i on na haubi razmotava urolane papire i pegla ih rukama. Ona se osvrće i dalje ćuti. Jedan od dvojice momaka koji desetak metara dalje peru terensko vozilo RTRS-a dovikuje – „Nemoj bolan trzat’ žene, samo što je došla!” Ovaj sa papirima se blago okrene i nakezi i dalje peglajući papire. Onda poluglasno izusti – “Ne slušaj ove zajebante, oni su ionako zreli za zamjenit’.” Pa onda nastavlja, nonšalantno i dovoljno glasno da i ona dvojica čuju – „Ovdje ćeš potpisat’. U tri primjerka, jedan ću tebi dat’, pa čitaj kod kuće kako god ti volja. Možeš Božanu poslije pitat’, sva će ti ona pravila i detalje objasnit’. Platu znaš, to nije sporno, ja ti više platit’ neću. A i odakle bi? Ovo ovdje što piše da imaš 15 dana godišnjeg odmora, to zaboravi. To moram zakonski pisat’, razumiješ? Djecu, valjda, nećeš više rađat’, imaš dosta godina. Ako se i to desi, nemaš me šta obavještavat’, samo dođi kod Božane po knjižicu.

Nadam se da si svjesna šta znači to što sam te prijavio. Dobar ti je ovo posao, samo se, bogati, nemoj žalit.’ Ja pritisaka ni od koga ne trpim, a danas falabogu, ima ljudi koji će radit.’”

Dok on govori, žena u plavom mantilu i gumenim čizmama i dalje ćuti i gleda pred sebe, nikako u njega. Uzima olovku i pažljivo potpisuje papire, uzima jedan primjerak, savija, i spušta u džep. Sluša njegov monolog gledajući u onaj opušak što se još uvijek dimi među maćuhicama.

Ja odlazim dalje, svojim poslom i mislim kako je danas divan dan. Jedna žena je dobila posao.

Jedna od onih 51 – 52 posto koliko ih godinama čuči u statistikama nezaposlenih žena u Bosni i Hercegovini je uspjela navući plavi mantil i gumene čizme i postati čistačica na benzinskoj pumpi u Banjaluci. Odćutala je taj svečani događaj ne čitajući papire pred sobom koje je upravo potpisala, i ne pomišljajući da ode kod Božane i da je bilo šta pita. Ikada. Sigurna sam da misli da je najbolje ćutati, jer se posao tako najbolje čuva.

Ćute tako žene širom ove zemlje svakodnevno čuvajući posao ili dokazujući da su dovoljno poslušne i razumne da ih poslodavci zaposle i zadrže što duže. Zakoni koji regulišu radne odnose u BiH su računali na njihova prava i zaštitili ih, iako uvijek može bolje. Tako je formalno. Stvarno i svakodnevno, žene osjećaju na sebi seksualno uznemiravanje, mobing, diskriminaciju pri zapošljavanju i dobijaju otkaze jer su trudne ili brinu o djeci i nemoćnim članovima porodica. I naravno da postoje različite inspekcije, sudovi i tužilaštva i naravno da postoje jasno navedena djela u zakonima koja kažnjavaju poslodavce koji sve ovo ohrabruju, direktno ili indirektno provode ili tolerišu. Žene znaju, a znaju i oni koji su ove mehanizme uspostavili da to nije dovoljno.

Po uzoru na institucije vlasti na svim nivoima, sindikati godinama uspješno ignorišu ove probleme, jer je uvijek nešto drugo mnogo važnije, prioritetnije. Za sve, a ne samo za žene. I svi, od ministara, do sindikalnih aktivista se sturiše osmomartovski objašnjavajući kako diskriminacije žena nema, da su im sva radna prava garantovana i da ih imaju na jednakoj osnovi sa muškarcima.

Obilježava se Međunarodni dan rada u Bosni i Hercegovini standardno, isto kao i svake godine. Kupuju se ćevapi koji će, sudeći po meteorološkim izvještajima, prije zacvrčati u tavama nego na roštiljima negdje u prirodi.

Život žena je i dalje jeftin. Da jeftiniji ne može biti. Sretan vam Međunarodni dan rada drage moje. I želim vam da sve vaše neplaćene poslove naplatite što prije.

I posao. Da prestanete da ćutite.

(Banjaluka, 30. april 2014. godine)

One Comment on "Aleksandra Petrić: Sve je isto, ništa isto nije"

  1. Biljana 01.05.2014. at 10:24 ·

    Tužna priča, istinita…Koliko poniženja ljudsko biće može da istrpi? http://samokazem025.blogspot.com/2014/04/saveta.html

Leave a Comment

You must be logged in to post a comment.