Jalovci i jalovice (u parlamentarnim klupama)

05.06.2014.  //  Kolumne  //  Nema komentara

Ranja MIletić Oručević Jučer je bio još jedan odvratan i neslavan dan u novijoj historiji Bosne i Hercegovine, koja obiluje nebrojenim besramnim epizodama: Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH odbio je, u dugoj parlamentarnoj proceduri pripreman, Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji.

Piše: Tanja Miletić Oručević za Manjine.ba

Da bismo postali nalik na normalne zemlje, koje svojim građanima omogućavaju pristup uslugama medicinski potpomognute oplodnje, trebalo je 50 zastupničkih ruku.

„Za“ je glasalo 43, protiv je bilo 8, a 16 je bilo suzdržano od glasanja. Mnogi su, navodno, namjerno izostali sa sjednice ili prije samog glasanja bježali u parlamentarnu kafanu. Dakle, drage građanke i građani Federacije Bosne i Hercegovine, samo 8 odlučnih, plus 16 i nešto navodno neutralnih – oko tridesetak političara i političarki sahranili su jučer nadu svih onih koji žele imati djecu, a imaju problema s reproduktivnim zdravljem. To jest: sahranili su im nadu da će se moći liječiti od neplodnosti u zakonski reguliranom okruženju, koje predviđa procedure licenciranja, provedbe i nadzora cijelog procesa sasvim slične onima u EU, u javnim zdravstvenim ustanovama – dakle, u okviru troškova svog zdravstvenog osiguranja.

Mnogi misle da upravo u ovom posljednjem – otimanju monopola iz ruku sumnjivih privatnih klinika koji su za liječenje neplodnosti ljudima naplaćivale hiljade eura – grmu u stvari i leži zec.

Nisam pravnica i ne znam puno o pravu, ali ova vijest me stvarno razbjesnila i natjerala da pročitam sporni Zakon. Pročitala sam – onoliko koliko sam mogla naći – i argumente, odnosno rasprave parlamentarnih zastupnika – protivnika Zakona, u pokušaju da shvatim šta tim ljudima smeta. Neke stvari su bile predvidljive, neke su neočekivane i – blago rečeno – van pameti.

Zakon koji su u naše ime jučer odbili meni se čini veoma dobar i na nivou evropske regulative sličnih pitanja. Prvo regulira ko i tačno pod kojim uvjetima može vršiti medicinski potpomognutu oplodnju; ono što je od suštinske važnosti građanima bilo bi da se licence dodjeljuju javnim ustanovama, a samo pod određenim uslovima i privatnim, koje u strogo određenoj proceduri pokažu da raspolažu timovima (ne samo stručnih specijalista medicine, nego i psihologa, psihijatara i pravnika, jer se proces medicinski potpomognute oplodnje tiče svih tih oblasti) koji će kvalitetno raditi taj posao; da postoji nadzor definiranih komisija i Ministarstva zdravlja u tačno određenoj proceduri; da se licence obnavljaju i lako mogu izgubiti. Bitna promjena, kako sam već spomenula, jeste to da bi ovaj proces bio u sistemu zdravstvenog osiguranja, dakle građani bi imali pravo bez plaćanja dodatnih troškova, sa samo nekim tehničkim ograničenjima, na medicinski potpomognutu oplodnju. I to vjerojatno nije u interesu mnogih naših parlamentaraca, ili njihovih političkih partija, ili njihovih političkih „prijatelja“; naime, u FBiH je moguće podvrgnuti se medicinski potpomognutoj oplodnji samo u privatnim klinikama, uz plaćanje troškova od više hiljada maraka ili eura, praktički bez ikakve zakonske kontrole! Možda se štite interesi tih skupih i polulegalnih privatnika? A ljudi kao ljudi – kada su očajni jer žele, a ne mogu imati djecu, posegnut će za svim što im se čini kao slamka spasa i platiti koliko traže….

Ono što je, čini mi se, također značajno pitanje u predloženom zakonu je da se, osim što se svi relevantni medicinski postupci definiraju i stavljaju u zakonski okvir, regulira se i niz etičkih pitanja, ili mogućnosti za nastanak etički spornih situacija. Zakon omogućava i regulira tzv heterolognu oplodnju, dakle jajnim ćelijama iz banke sperme. To je normalno i to je za mnoge parove jedina mogućnost da dobiju dijete. Meni lično može biti prekonzervativna formulacija koja u biti postupak medicinski potpomognute oplodnje rezervira za vjenčane i nevjenčane parove, a u zakonskom okviru ti nevjenčani (kao i vjenčani) mogu biti samo heteroseksualni.

Ja lično mislim da pravo na medicinski potpomognutu oplodnju moraju imati i samostalne majke i homoseksualni parovi, kao što ga imaju u mnogim zemljama na svijetu, ali razumijem da bi u Bosni i Hercegovini to moglo biti previše kontroverzno, te bih bila u stanju prihvatiti taj ustupak ovakom parlamentu kakav jest i ovakvim glasačima kakvi jesu. Ono što je posebno dobro, čini mi se, jeste da se propisuju stroge zatvorske kazne – od 3 do 6 godina – za sve slučajeve kad bi neko od ljudske nesreće, bilo da je to siromaštvo ili neostvarena želja za djetetom – mogao profitirati. Tako se predviđa strogo kažnjavanje trgovine jajnim ćelijama, surogat majčinstva i prodavanja ploda, te se zabranjuje kloniranje (što je općeprihvaćena politika na svjetskom nivou). Po mojoj skromnoj procjeni, time su sve etičke kontroverze i sumnjičavost u postupke genetske manipulacije, kao i sasvim realna pretpostavka da bi u siromašnoj i punoj očajnih od bijede BiH moglo nastati crno tržište vezano za medicinski potpomognutu oplodnju – u zakonu jasno i strogo otklonjene.

No, moja skromna procjena potpuno pada u vodu pred argumentima parlamentaraca i parlamentarki. Naravno, njihovi argumenti su često bili religijske prirode.

Religije se protive medicinski potpomognutoj oplodnji, jer smatraju da je to nedopuštena intervencija u božansku kreaciju. To nam je poznato iz nedavne rasprave u Hrvatskoj, ali i sveprisutno u retorikama desničarskog populizma u cijelom svijetu. Svako ima pravo na svoje religijske nazore i apsolutno poštujem svačiju odluku da se ne podvrgava medicinski potpomognutoj oplodnji ako se to kosi s njenim / njegovim vjerskim ubjeđenjima. Ali ne prihvatam potrebu da granice svojih vjerskih ubjeđenja ti ljudi nameću svima koji ih ne dijele, da ih pretvaraju u državne zakone. Da živimo u zemlji u kojoj su većina u parlamentu Jehovini svjedoci, da li bismo imali zabranu transfuzije krvi? Koliko bi potrajao taj parlament i ta zemlja?

Kažu zastupnici : „Svako ljudsko biće ima pravo na život, ali to pravo na život nitko ne pripisuje i ne može pripisati ljudskome biću, jer ga posjedujemo već svojim postojanjem. Jedino ozračje za stvaranje ljudskoga života je ljubav. Razumljiva je patnja bračnih partnera i prirodno je da žele imati dijete ali do moralnog cilja dolazi se moralnim putem. Nije dobar Zakon koji dopušta da o životu odlučuju znanstvenici, liječnici i biolozi.“

Nego ko? Vrhunaravno biće, čije je odluke teško kao takve detektirati? Ili parlamentarni zastupnici?

Kritikujući i odbacujući napisan Zakon, zastupnici se zalažu za: „Financiranje metoda prirodnog načina postizanja začeća, koji liječe neplodnost i vode računa o moralnim i etičkim dimenzijama začeća i rađanja djeteta.“ Oprostite, koje su to metode prirodnog načina začeća, koje liječe neplodnost??? (Jer očito nisu ove, suvremenoj nauci dostupne, medicinske – valjda „neprirodne“ metode.) Sjela Mara na kamen studencu? Pijenje čudotvornih čajeva? Molitve i zapisi?

Ono što je također nevjerovatno kad se čitaju izlaganja i argumenti parlamentarki i parlamentaraca je da mnogi očito uopće nisu razumjeli tekst Zakona, jer vrlo često ne razumiju termine koje kritiziraju, odnosno ne razumiju da zakon upravo postavlja ograničenja u tačkama mogućih zloupotreba, a oni ga optužuju suprotno, kao da propagira te negativne prakse.

I – naravno – često se ponavlja ona čuvena mantra i popularna dogma agresivnih vjerskih desničara, koji koriste u svim bitkama kad pokušavaju ženi oduzeti pravo na njezino vlastito tijelo – da je ćelija, nekoliko ćelija, embrion – čovjek sa svojim ljudskim pravima koje se uvijek fanatično moraju braniti, i koja su svakako iznad prava odraslih i svjesnih žena i muškaraca, koji žele postati majke i očevi i spremni su zbog toga proći kroz velike i dugotrajne psihičke i fizičke patnje, pa i materijalna odricanja.

E pa, drage građanke i građani, u naše se ime odlučilo da im ne treba u tome pomagati. Oni koje smo izabrali u Parlament FBiH valjda misle da su to samo jalovci i jalovice; bogovi su im tako dali.

Mostar, juni 2014

Manjine.ba

 

Leave a Comment

You must be logged in to post a comment.