Zar djevojčice igraju fudbal?

05.06.2014.  //  Teme  //  Nema komentara

„Kad sam kazala mami da želim trenirati fudbal, začudila se i rekla ‘Pa ti si curica?!’. Ali je ubrzo pristala i upisala me na trening“ ispričala nam je devetogodišnja Marija Vidaković koja već pet mjeseci trenira fudbal u ženskom fudbalskom klubu „Sloga“ iz Petrova.

Prije toga je trenirala karate, džudo i tenis, a fudbal joj se sviđa zato što često putuje u druge gradove kako bi igrali utakmice.

Piše: Sanja Šabanadžović, Manjine.ba

Marijina suigračica Matea Kuzmić bi voljela da se bavi fudbalom dugo godina i misli da devojčice i dječaci mogu igrati fudbal bez razlike. „Ako mogu dječaci igrati odbojku zašto ne bi djevojčice fudbal?“ pita Matea.

Možda je upravo ženski fudbal za neke još uvijek samo ‘pojam’, ali Marija i njene vršnjakinje odlučne su u želji da pobijede predrasude koje još uvijek vrebaju u našoj zemlji.

Enida Turalić je djevojčica koja se sportom bavi već od svoje šeste godine. Zavoljela je taj sport jer su kako kaže, svi u njenoj porodici nekako vezani za fudbal. Međutim, kada je tek počela igrati, ženskog tima nije bilo pa je trenirala sa dječacima.

„Njima je u početku bilo čudno da djevojčica igra fudbal, ali brzo su se navikli. Sada bez problema igramo skupa, pogotovo u školi. A upravo od škole zavisi moja budućnost u fudbalu jer tek trebam upisati srednju školu. Mada bih voljela postati profesionalna fudbalerka jer strašno volim fudbal i odlično se osjećam na terenu“ priznaje Enida.

Srećom, prije tri godine u Tesliću je oformljen i ženski tim fudbalera, pa se ova četrnaestogodišnakinja odmah upisala u ŽFK „Proleter“. Njena drugarica iz tima Arnesa Karahodžić fudbal trenira već 12 mjeseci. Arnesa kaže kako ima punu podršku svojih roditelja u svojoj odluci da bude najbolja u ovom sportu.

„Mislim da mi dobro ide i zato ne želim odustati od treninga. Nisam do sada doživjela da me neko zadirkuje zbog toga. Pogotovo ne od dječaka, jer vidim da njima to ne smeta. Ali to nije ni bitno jer je najvažnije da se bavim onim što volim. Tada se može mnogo postići u životu“ uvjerena je Karahodžić.

Sve tri djevojčice, Marija, Enida i Arnesa bile su učesnice dječijeg turnira „Haj’mo lopte BiH–Solidarno s prijateljima“ organiziran u okviru USAID-ovog projekta PRO-Budućnost (Povjerenje, Razumijevanje, Odgovornost za Budućnost) koji u našoj zemlji provodi CRS. Došle su u Sarajevo kako bi svima pokazale šta znaju i umiju, a možda tako zainteresirale i ostale djevojčice i djevojke za ovaj sport.

Zanimljivo je da u našoj zemlji postoje djevojčice koje žele biti i sudije na utakmicama! Jedna od njih je Ajla Omerbašić koja se učlanila u Udruženje fudbalskih sudija KS kada je napunila 16 godina, na nagovor svog tate Amira, također sudije.

„Uvijek sam voljela fudbal stoga to nije bila tako teška odluka. Svake sezone se upisuje određeni broj djevojaka, a sada ima oko dvadesetak ženskih sudija. Trenutno sudim u Omladinskoj ligi, a nadam se da ću kasnije preći u Kantonalnu. Za to je potrebno položiti ispit kojim pokazujete koliko znate o pravilima igre i koliko ste u kondiciji“ pojašnjava Ajla.

Ona još nije sigurna da li će to biti njen stalni poziv, ali kaže da će pustiti da vrijeme odluči.

„Sudim i na ženskim i na muškim utakmicama, a dječaci se često začude ili nasmiju kada vide ženskog sudiju. Ali i to brzo prođe jer oni imaju svoj zadatak a mi imamo svoj. Sve se može napraviti ako ste u tome sto posto. Sport je nešto jako pozitivno i baveći se njime i djeca i odrasli mogu odvratiti svoje misli od onoga što im se trenutno zbiva. Ako će nas nešto povezati to će biti najpopularniji sport na svijetu. Pogledajte šta je uspjeh reprezentacije BiH napravio za nas“ priča Omerbašić.

Baš kao što ženski sudija na utakmicama danas začuđuje mnoge dječake i djevojčice, tako je davne 1986. godine bh. fudbalerka Samira Hurem dizala mnoge obrve kada bi se pojavljivala na utakmicama.

Tada je postojao samo jedan fudbalski klub za žene i zvao se „Željezničar“. Sada selektorica ženske nogometne reprezentacije BiH, Hurem kaže da se situacija u svijetu bh. fudbala u mnogome promijenila. Da je ženski fudbal sve popularniji u BiH pokazuje i činjenica da je naša država dobila žensku Premijer ligu koja broji osam klubova iz cijele BiH, a počele su se razvijati i entitetske lige koje u Federaciji i RS okupljaju deset klubova.

„Prije je ženski fudbal bio tabu tema u BiH. Danas imamo ženskih klubova i sekcija posvuda jer je fudbal sport kojim se djevojčice imaju pravo baviti isto kao i dječaci. To pokazuje i ovaj turnir na kojem je nastupilo pet ženskih timova iz cijele BiH.“ kaže Hurem.

Tokom zadnje tri godine uslovi za žene u fudbalu su se promijenili zahvaljujući novom menadžmentu Nogometnog/Fudbalskog saveza BiH (NFS BiH). Oni sada mnogo ulažu u ženski fudbal tako da djevojčice imaju najbolje uslove i najbolju opremu, tvrdi Hurem.

Postoji Premijer liga za djevojčice, takmičenja na nivou FBiH i RS, turniri za djevojčice do 10, 15 i 17 godina. Potrebna je podrška i institucija i ostalih organizacija koje su odgovorne za sportske aktivnosti, kako bi se na kraju pružio prostor ženskom fudbalu, a samim tim doveli i jaki sponzori koji će ulagati u njega.

„To sve govori o masovnoj popularizaciji ovog sporta koju uveliko pomaže uprava NFS BiH. Mnoge stvari su se promijenile. Ženski fudbal je u mnogo boljem položaju nego ranije. Prije nekoliko godina bilo je teško sastaviti selekciju. A sada možemo birati najbolje igračice“ tvrdi Hurem.

Ujedno i trenerica najtrofejnijeg ženskog fudbalskog kluba u BiH „SFK 2000“, Samira ističe kako svaki dan dobiva pozive roditelja koji žele upisati svoju djecu na treninge. Mnogo više djevojčica želi da se bavi fudbalom i to im treba omogućiti jer kao i svaki sport, fudbal ima pozitivan utjecaj na razvoj djeteta.

„Naravno da se škola ne smije zapostaviti jer škola i sport idu zajedno. Ali sport im usađuje zdrave životne navike koje će ih uvijek pratiti. Prije je bilo mnogo otpora i smatralo se da žene ne znaju igrati. Mene su braća zvala da igram s njima, jer me ostali dječaci nisu htjeli u timu. Tek kada su se uvjerili da znam jako dobro igrati, nisu htjeli igrati bez mene. Danas ti dječaci prepoznaju dobru igru, sve se promijenilo i ima mnogo manje predrasuda. Djeca se zajedno igraju i uživaju“ zaključuje naša sagovornica.

Sanja Šabanadžović, Manjine.ba

Leave a Comment

You must be logged in to post a comment.