Stope malog čovjeka

03.07.2014.  //  Kolumne  //  Nema komentara

Obilježavanje početka stogodišnjice prvog svjetskog rata pokrenulo je niz razmišljanja i rasprava o Sarajevskom atentatu, mnogih zanimljivih, mnogih sasvim blesavih, pametnih, poučnih, manje i više ostrašćenih i blesavih, kao i uvijek, u našem bučnom javnom prostoru. Puno se govorilo o okolnostima konkretnog historijskog trenutka, što je sigurno korisno, jer površnost i ignorancija, te sasvim obično neznanje često kod nas izopačuju razumijevanje događaja iz prošlosti. Nisu ljudi, makar bili oni obični ostrašćeni politizirani komentatori, često u stanju promatrati historiju izvan cipela svog sadašnjeg trenutka, i onda tu rastu teze koje lako dižu tlak, ali često i graniče s apsurdom.

Piše: Tanja Miletić Oručević za Manjine.ba

Ja sam se lično osjećala uskraćena, a pogotovo mislim da su bili uskraćeni ljudi mlađi od mene, koji su imali još manje prilike u vremenu da dobiju takve informacije, za priče i prikaze koji bi nam priblližili život ljudi i okolnosti s početka XX vijeka u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Mladi ljudi obrazovanjem i praćenjem medija uglavnom dobijaju gotove ideološke teze o ovakvim događajima i nekako su u startu prisiljeni da se svrstavaju na neku stranu tih teza. No, kad imaju priliku sagledati ljudske prilike, stvarni i obični ljudski život, postaje neminovno jasno da je svaka historijska slika kompleksnija od bilo koje ideološke teze. Zato mi je oko dana obilježavanja jako falilo u programima naših televizija emitiranje više filmova snimljenih o Sarajevskom atentatu – možda su negdje i emitirani, ali i tad je trebalo učiniti da budu prisutniji i privlačnije istaknuti u programu. Sigurno bi posebno interesantan za mlade gledaoce danas mogao biti zadnji od tih filmova, koji je snimljen pred sam ovaj naš zadnji rat, „Belle epoque“, koji na jedan zanimljiv način, iz perspektive fotografa i snimatelja, priča o atentatu, ali i životu građana Sarajeva iz tog doba i pripadnika Mlade Bosne. Za mene je dodatno, iz ove perspektive, zanimljiv taj film kao domaći film sa mladim (a i starijim) domaćim glumcima u glavnim ulogama. Čitav niz bosanskohercegovačkih glumaca, od kojih su mnogi i danas aktivni, ostvario je dobre uloge.

Poslušala sam zato radijski dokument, intervju koji je za Radio Sarajevo 60tih godina vođen sa Vukosavom Čabrinović, sestrom Nedjeljka, jednog od organizatora sarajevskog atentata. U svojoj ličnoj priči ta gospođa je oslikala niz zanimljivih okolnosti tadašnjeg života, koje čine priču o atentatu ljudski nepredvidljivom i nejednoznačnom. To uvijek čini ispripovijedana historija, ona viđena iz perspektive ljudskog života, u ovom slučaju sa nivoa sarajevske tinejdžerke, a ne s nivoa carskih prijestolja. Vukosava spominje niz zanimljivih detalja. O tome kako joj je Gavrilo bio blizak drug, koji joj je „istrgnuo iz ruku šund literaturu i dao ozbiljne knjige za čitanje“; kako ju je podržavao u stalnim sukobima s ocem, koji se protivio njenom školovanju. Možemo mi govoriti svakakve teze o emancipatorskom potencijalu, ovoj ili onoj političkoj opciji tih momaka, ali meni je lično puno sugestivnija slika u kojoj drugar klinku učiteljski tjera da čita ruske klasike od svih tih teza. Vrlo dramatično i s pravim pripovjedačkim darom opisuje Vukosava trenutak kad je njena majka, među ljudima okupljenim u pravoslavnoj crkvi, čula da je „neki Čabrinović bacio bombu na prijestolonasljednika“. Ima tu skoro i komike, kako život obično umiješa u svojim nepojamnim žanrovskim miksevima, jer je priprosta majka, videći ljude koji se sašaptavaju i pogledavaju je, pomislila da je to zbog toga što joj krivo stoji ili je nešto naopako založila novu haljinu koju je obukla za taj svečani dan. Ima tu i dramatičnih opisa policijske istrage i upada razjarenih građana u kuću punu djece…

Kao i drugi ljudi, životne historijske priče sam doživljavala, ako sam ih ikad doživljavala stvarno, ne kao paprinate činjenice, nego kao stvarne, emotivne ljudske događaje, kroz priče starijih ljudi i članova porodice. Pošto je moja pokojna baka bila rođena Sarajka, iz njenih priča sam i ja imala svoju, privatnu, ljudsku historiju grada Sarajeva. Mada se ona rodila u Kraljevini Jugoslaviji, to Sarajevo jeste bilo ono pravo multikulturno Sarajevo, kome je i Austrougarska svojim tekovinama dodala svoje kamenčiće. Moja baka je bila Čehinja. Znam gdje je išla u crkvu na kojoj se držala misa na češkom jeziku. Znam gdje je išla u kulturno češko društvo u kom je nastupala u amaterskim predstavama na češkom jeziku. U današnjoj rigidnoj jezičkoj politici koja i ovaj naš, po mom skromnom mišljenju jedini, maternji jezik bišće od kukolja i razgrće s fanatizmom u tri razne zdjele, meni ta češka škola, misa i amaterska predstava izgleda nestvarno. Znam također, i oduvijek sam znala, ne samo znala, nego doživljavala duboko i emotivno kao svoju ličnu priču, obješene Sarajlije na Marindvoru u vrijeme drugog svjetskog rata i strašna mučenja u Luburićevoj vili. Poznajem dobro iz njene priče njene prijateljice iz djetinjstva, komšinice Jevrejke, čijoj je porodici do samog kraja rata s naivnom nadom njena mama slala pakete u Jasenovac. Moja baka je kao djevojčica bila svjedokom toga i prenijela mi je taj užas i strah pred zvjerstvom i agresijom jače od cijelog socijalističkog školovanja i svih takmičenja Titovim stazama revolucije. No, za razliku od ovih zvaničnih verzija, u njenim pričama o ratnim i tragičnim događajima nije bilo heroja. Bili su ljudi, mali i obični, uglavnom uplašeni i uglavnom u borbi za svoje male egzistencijalne brige. Jer takva svaka velika historija iz žablje perspektive pješaka – civila ispada.

Toliko priča je oko nas, moramo ih početi bolje slušati.  Ponekad se uplašim kad se sjetim koliko priča iz zadnjeg rata svi oko mene nose u sebi; znam da ih te priče žuljaju i bole, a često se bojim da niko više nema živaca da ih sasluša. A vjerujem da i taj rat, kao i svaki, možemo pravilno razumjeti samo iz stopa malog čovjeka, onoga koji je ginuo po blatnjavim rovovima u prvom svjetskom ratu, onoga koji je ubijan zbog imena koje nosi u ovom zadnjem. Stojeći u tim stopama teško možemo povjerovati u ideologiju, manipulaciju i laž bilo koje vrste. Jer osjetimo uvijek, snažnije od bilo koje ideje, kako nam te ljudske stope mrznu i od umora bole.

Leave a Comment

You must be logged in to post a comment.