Tanja Miletić Oručević: Teški dani za banana-puževe

14.08.2014.  //  Kolumne  //  Nema komentara

Kriza muškosti je jedna od onih fraza koja već zadnjih nekoliko godina pravi priličnu medijsku karijeru, od petparačkih banalnosti do poluozbiljnih i ozbiljnih socioloških i psiholoških promišljanja. Svi smo čuli da se o nečemu takvom govori u našem takozvanom zapadnom svijetu (jer ipak, i pored raznih geopolitičkih dilema, mi Balkanci se ipak osjećamo pripadnicima evroatlantske civilizacije, čini mi se) ali – šta bi tačno trebalo značiti? Na šta li se odnosi? Je li u pitanju samo porast mode drugačije od macho stereotipa, modna potreba mladih muškaraca da budu dotjerani, modno obučeni, nafrizirani, izdepilirani itd? Ili se ipak radi o nekim širim sociopsihološkim globalnim promjenama, koje se tiču statusa muškaraca, ali u jednakoj mjeri određuju i status žena, s kojima ti muškarci žive u brakovima, porodicama, zajednicama?

Piše: Tanja Miletić Oručević za Manjine.ba

Poznati američki psiholog, Philip Zimbardo, profesor emeritus Univerziteta Stanford, poznat je širom svijeta (i daleko izvan stručnih psiholoških krugova) po svom tzv. Stanfordskom zatvorskom eksperimentu. Sjetit ćete se toga, to je bila ona psihološka studija u kojoj je 24-oro studenata dodijelio uloge zatvorenika i čuvara u izoliranom podrumu fakulteta. Eksperiment je trebao trajati dvije sedmice, ali je naprasno završen nakon šest dana, zbog traumatiziranosti učesnika koji su se, uličnim jezikom rečeno, previše i prebrzo uživjeli u dodijeljene uloge. „Čuvari“ su vrlo ozbiljno zahtijevali disciplinu i poslušnost, procedure i kazne, a „zatvorenici“ su već drugog dana eksperimenta organizirali pravi bunt u „zatvoru“. Grupa „čuvara“ je vrlo brzo razbila „bunt“ i uvela nove metode kontrole i manipulacije. I „zatvorenici“ i „čuvari“ su se ogromnom brzinom adaptirali na svoje uloge, kršeći dogovorena pravila eksperimenta i ulazeći u psihološki štetne situacije. Mnogi „čuvari“ su pokazali snažne sadističke tendencije, a „zatvorenici“ razvili stvarne psihološke traume i strahove. Analizirajući u svojoj kasnijoj knjizi „The Lucifer Effect“ zaključke ovoga eksperimenta, profesor Zimbardo objašnjava mehanizme kolektivnih, grupnih psihosocioloških reakcija i psihologije unutar grupe, koji, posebno u graničnim situacijama, čine da „dobri ljudi“ naizgled neobjašnjivo čine zle, iracionalne, autodestruktivne, glupe i bezumne postupke.

U velikoj skali i, nažalost, izvan okvira univerzitetskog eksperimenta, mi u Bosni i Hercegovini smo, čini mi se, na vlastitoj koži preživjeli mnoge opservacije o grupnoj psihologiji profesora Zimbarda.

Dakle, taj Zimbardo u posljednje vrijeme se bavi temom koja bi se na prvi pogled mogla činiti mnogo neozbiljnijom od opisanih razmatranja – statusom muškarca u zapadnim društvima, nazovimo to tako – ali čini se da za milione ljudi u njihovim svakodnevnim porodičnim, poslovnim i drugim međuljudskim konstelacijama to može biti važno, pa i uznemirujuće pitanje.

U nekim intervjuima profesor navodi da se za taj problem zainteresirao još prije 25 godina promatrajući studente na kampusu, pa i vlastitu djecu, koji su posvećivali toliko vremena igranju video igrica da su na kraju gubili kontakt sa stvarnim svijetom oko sebe. Nakon što je godinama radio istraživanja – između ostalog veliko internetsko istraživanje koje je uključilo 20 000 ispitanika – dobivao je ponavljajuće odgovore od mladih muškaraca – „izgubljen sam u životu, osjećam se da lebdim, plutam“.

Istovremeno, mlade žene nisu davale takve odgovore. Uglavnom su deklarirale da su fokusirane na svoje ciljeve, svoj životni put, od obrazovanja preko romantičnih veza i braka. I da imaju osjećaj da u tome uspijevaju držati kormilo u svojim rukama, za razliku od vršnjaka mladića. Zimbardo navodi tri faktora koja su, po njegovom mišljenju, odgovorna za ovu psihosociološku promjenu mladića: raširenost video / kompjuterskih igara i ogromna količina vremena koju mladići širom svijeta investiraju u igre, što čini da su mentalno prisutniji u virtualnom nego stvarnom svijetu i imaju poteškoća u socijaliziranju sa stvarnim ljudima i situacijama. Drugi faktor koga uočava je velika dostupnost pornografije; prema istraživanjima, prosječni američki tinejdžer gleda 50 pornografskih filmova mjesečno. Na taj način razvija potpuno nerealne predodžbe o vlastitoj seksualnosti ( u poređenju sa porno herojima uvijek sebi izgleda bijedan i nedostatan, što ga trajno frustrira) i umanjuje svoje sposobnosti za razvoj stvarnih seksualnih i ljubavnih veza. Treći faktor koji navodi Zimbardo je promjena porodične dinamike, u kojoj sve više mladića odrasta bez oca u porodici, a ukupna dinamika porodičnih odnosa, uključujući i muškarce srednje i starije generacije, često ima nedostatak tradicionalnih figura oca – uzora.

Mladićima se, kako kaže Zimbardo, konstantno digitalno premrežavaju mozgovi za promjenu, novinu, uzbuđenje i neprestanu seksualnu nadraženost, što ih čini praktički nesposobnim za stvari kao što su čitanje knjiga s razumijevanjem, ili ljubavnu vezu u stvarnom životu. Naravno, ovakav sklop vanjskih podražaja čini ih zapravo vječito infantilnima i neodraslima. Nema mjesta i nema trenutka kad takva individua treba preuzeti životnu odgovornost i postati odrastao muškarac. Naprotiv, radije sve životne odgovornosti delegira partnerici, ženi. Žena je ta koja sve može i sve mora; radi, obavlja sve kućanske poslove, a navečer se očekuje od nje da nastupi u spavaćoj sobi u ulozi kraljice pornografije. Zimbardo navodi paradoksalnu sliku, koja, čini se, nije nemoguća a ni rijetka u stvarnosti, nezaposlenog muža koji sjedi kući igrajući igre i gledajući pornografiju dok mu je žena na poslu, a kad ona dođe kući, ima pretenzije što ona dovoljno brzo ne obavlja kućanske poslove. Prema statistikama zapadnog svijeta, već sada su žene 30 % uspješnije u školama i na studijama, sve je veći broj nezaposlenih muškaraca koji žive na izdržavanju supruga. I broj muškaraca koji poslije 30te ostaju živjeti s majkom, pojava za zapadni svijet više nego neuobičajena, rapidno raste i postaje već jedan uobičajen socijalni model.

Profesor Zimbardo skreće pažnju na ove trendove, uvjeren da će se oni u budućnosti samo pogoršavati. Čini mi se da je to veoma ozbiljan apel, koji se može odnositi na produktivnost i funkcionalnost cjelokupnih društava i zajednica. Kriza muškosti u tom smislu nije manje ili više banalna promjena određenih obrazaca ponašanja (od kojih neke možemo i sa olakšanjem ispratiti – sve one „macho“ ispade bahatosti, arogancije, posesivnosti prema ženama i ograničavanja njihove slobode, pa i toleriranje nasilnosti muškaraca) nego prije svega kriza odgovornosti mladih muškaraca, koju eto rado delegiraju svojim partnericama, ako već nije čvrsto u rukama njihovih majki. Zajedno sa svim nemogućim zadacima koje tim partnericama daju – hraniteljicama, domaćicama, ljubavnicama.

Naravno, pitanje je koliko se razmatranja Zimbarda o krizi muškosti u zapadnom svijetu mogu prenijeti na naše tlo. Neko će reći – možda mi kasnimo u svemu, pa je to naša buduća perspektiva. I možda je u pravu, možda je to pitanje buduće generacije, ali zato u našim gudurama možda vrijedi pratiti koliko nam malodobni sinovi troše vremena na igre i pornografiju. Ali ipak mislim da i u našem društvu, dominantno patrijarhalnom, u kome taj tradicijski beton možda teže propušta globalne tektonske poremećaje, ima dosta naznaka opasnosti ove krize muške odgovornosti. Zimbardo kao jedan od simptoma također navodi činjenicu da današnji muškarci radije vrijeme provode u isključivo muškim društvima, u kafani, u kladionici, zajednički gledajući sportske događaje, jer im je tu mnogo lakše komunicirati nego u heterogenim društvima, kakva su ranije bila uobičajena za druženje i zabavu.

Takva vrsta zatvorenih muških krugova je sigurno nešto što je i u našem društvu uobičajeno; vrijedi se zamisliti je li njihov uzrok samo neka glupa patrijarhalna ekskluzivnost (nije to za žene) ili je možda ipak u pitanju znak nemogućnosti građenja punih, složenih, odgovornih društvenih relacija, na koju tako apelira Zimbardo. Najzad, u našem društvu apsolutne dominacije muškaraca na mjestima moći i uticaja, natruhe ove globalne krize muške odgovornosti vjerovatno nanose i veću štetu ukupnosti društvene psihosocijalne klime.

Žena - lična menadžerica hoće poplaćati račune, organizirati djecu cijeli dan, pospremiti i skuhati ručak, ali neće – „jer joj tu nije mjesto“ – uletjeti s komandoskom intervencijom kada se lošim poslovnim odlukama gube velike pare, ili kada se sujetama ovnova na brvnu donose katastrofalno loše političke odluke.

Profesor Zimbardo savjetuje da odgovorne žene djeluju na svoje vječne dječake, koje poredi s banana – puževima (a to su neki puževi koji uvijek djeluju kao da se samo vuku okolo i ne kreću se ni u kakvom određenom pravcu) kao terapeutkinje, da ih navedu na komunkaciju, pogotovo o svojim emocijama. Po svemu sudeći, nema im druge, nego natovariti sebi na pleća i tu dodatnu ulogu.

Govor profesora Zimbarda na konferenciji TED:

http://www.demiseofguys.com/

(Mostar, avgust 2014.)

 

Leave a Comment

You must be logged in to post a comment.