Diskriminacija nekad i sad

26.01.2012.  //  Teme  //  2 komentar(a)

Piše: Merima Zuko

Svi su oni različiti, ali im je zajedničko to što već odavno ne sanjaju, već mogu samo maštati o društvu u kojem su prihvaćeni i ravnopravni, a njihova jedina želja je da više ne budu diskriminirani.

Iako je BiH potpisnica Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Međunarodnog pakta o ekonomskim kulturnim i socijalnim pravima, Konvencije o eliminisanju diskriminacije žena, Konvencije o pravima djeteta i mnogih drugih, stanje u oblasti ljudskih prava je zabrinjavajuće. Kako su se ljudska prava poštovala nekad, a kakva je situacija danas u našem društvu, istražili smo na primjeru položaja žena, LGBTQ osoba i djece sa posebnim potrebama.

(Ne) želim biti žena u BiH
Kroz historiju civilizacije uloga žene mijenjala se po potrebi društva – od majke i vjerne supruge koja povećava natalitet i čuva ognjište, marljive pčelice koja radi u fabrici ili na njivi, pa do današnjice kada žene rade iste poslove kao i muškarci i sa jednakim kvalifikacijama i ambicijama, ali još uvijek prosječno manjim primanjima.

Jedno od istraživanja o položaju žene u socijalizmu je sprovela i dr. Vera Gudac Dodić (Institut za noviju istoriju Srbije, 2006.godina) u kojem se navodi da se položaj žena na našim prostorima počeo mijenjati sa Ustavom Jugoslavije iz 1946. godine koji je donio ravnopravnost ženama. Žene su dobile pravo glasa kao i sva druga politička prava koja su imali muškarci. Zakonodavci su se postarali da žene dobiju pravo na porodiljska odsustva, ravnopravno nasljeđivanje imovine, pravo na usvajanja i slično. Ovim se nastojalo izbrisati dotadašnje diskriminirajuće norme i praksu. Nešto kasnije, 1952. godine, vlast je, legalizacijom abortusa, dala ženama pravo da same odlučuju da li će rađati djecu. Na ovaj način se partija pokušala obračunati sa izvođenjem ilegalnih prekida trudnoće koji su ugrožavali zdravlje. Tokom socijalističkog perioda, za žene se otvaraju mnoga zanimanja i obrazovni profili koji su do tada bili rezervisani samo za muškarce. Žene masovnije ulaze na univerzitete, dostižu više akademske pozicije, a pravo žena na rad se smatralo jednim od osnovnih prava. U skladu sa ideologijom, partija je nastojala da uključi što veći broj žena u proizvodnju. Žene su imale pravo na istu platu za isti rad, ali je analiza pokazala da su žene ipak zauzimale manje plaćene poslove. Kao i u obrazovanju, a svakako povezano sa tim, i ovdje su postojala ženska zanimanja, koja su po pravilu bila slabije plaćena.

I tada je, kao i danas  učešće žena u politici najčešće bilo zadovoljavanje kvota, umjesto što je ženama zaista bilo omogućeno ravnopravno probijanje kroz političku hijerarhiju. Rijetko su žene dospijevale do najviših državnih i partijskih funkcija.

Ako pogledamo u prošlost, uvijek su postojale izuzetne žene koje su uticale na tok naše historije mijenjajući ga. Borile su se za svoja prava u svijetu muškaraca, protiv ograničenja i tradicionalnih uvjerenja koje im je društvo nametnulo, protiv nejednakosti i diskriminacija. Svojim djelima i postupcima su pomjerale granice.

Prije 533. godine to je bila Kraljica Katarina, predposljednja bosanska kraljica i snažan simbol bosanskohercegovačke državnosti, a za njenu biografiju vezan je veliki dio historije, života, uspona i stradanja naroda u Bosni i Hercegovini. Kraljica Katarina je bila posljednja članica kraljevske loze koja se borila za ponovnu uspostavu bosanske kraljevine.

U našoj nedavnoj prošlosti za dobrobit društva se žrtvovala tuzlanska tužiteljica Dijana Milić koja je zbog istraživanja seks afere na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu doživjela kazneni, moralni i javni progon. Njena smrt je trebala biti poruka svim onim ženama, ali i muškarcima da, ukoliko se usude i pomisliti da mogu biti kreatori promjena, neće daleko stići. Ako pak pokušamo izvući pozitivnu poruku, onda bi to bila ta da se često neko ili nešto mora žrtvovati kako bi se raskrčio put generacijama koje dolaze.

(Ne) želim biti gay u BiH
Engleska riječ “gay” znači biti “sretan”, “veseo” te je kao takva često bila korištena u poeziji i književnosti, no nakon 1950ih godina 20. vijeka, ova se uzima kao identitet homoseksualnih osoba, najčešće muškaraca.

U današnje doba idu na Gay Pride, ali u doba II. svjetskog rata homoseksualci  odlazili su ne na parade, već – u partizane. Tako barem naslućuje historičar Dean Vuletić koji je na uglednom američkom univerzitetu Yale magistrirao s temom “Gay i lezbijska povijest Hrvatske: od II. svjetskog rata do 1990.”  Poznato je da je ustaški i nacistički režim proganjao homoseksualce i zatvarao ih u logore, a Vuletić navodi da je “odnos između Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića također bio homoseksualan” te da su zbog toga pobjegli iz Zagreba u partizane.

U bivšoj Jugoslaviji, savezna skupština je 1951. u novom KZ-u člankom 186. predvidjela da se za “protuprirodni blud između osoba muškog spola učinilac kazni zatvorom do dvije godine, te su muški homoseksualni odnosi bili ilegalni u svim bivšim jugoslavenskim republikama. Referenci za lezbijske veze nije bilo. Komunistička represija prema seksualnim manjinama u komunističkoj Jugoslaviji je opravdavana retorikom da su homoseksualci “neprijatelji sistema”. Poznato je da se tokom tog perioda homoseksualcima i transvestitima sudilo širem  Jugoslavije te da su vlasti pokušavale iz javnog života ukloniti ljude koji su imali razumijevanje za poteškoće homoseksualaca. U Dubrovniku su neki od optuženih vođeni ulicama vezani, pa čak i bili kamenovani, dok su se neka od najgorih suđenja odvijala u Rijeci, gdje su neki homoseksualci čak bili i ubijeni,navodi Vuletić.  Slali su ih s ostalima koji su smatrani “neprijateljima sistema” u kaznene logore u Novoj Gradiški i na Golom Otoku, a drugi koji su se bojali su počinili samoubistvo ili su pobjegli u Zapadnu Europu.

Hrvatska je prva dekriminalizirala homoseksualne odnose 1977., ali ih je u zakonu nastavila zvati “protuprirodni blud”. U Srbiji se to desilo 1994. godine brisanjem člana 110 iz Krivičnog zakona, dok je  u Federaciji BiH homoseksualnost je dekriminalizirana 1996. godine a u Republici Srpskoj 1998. godine.

Uprkos zakonskim slobodama za LGBTQ populaciju, poslijeratno BiH društvo je još uvijek prilično tradicionalno i homofobično. Homoseksualci i lezbijke žive u našoj okolini ali većina ih vrlo pažljivo krije svoje seksualno opredjeljenje iz straha da ne bi bili napadnuti ili šikanirani. To je razumljivo s obzirom da ih brojni pojedinci u našem društvu nazivaju bolesnicima i nemoralnim osobama. Svoju homofobičnost su otvoreno iskazivali i pojedini predstavnici državnih institucija, političkih partija i vjerskih zajednica. Prema gay populaciji u BiH vrlo kritički ponijeli su se i neki utjecajniji mediji, koji su objavljivali izjave i stavove čitalaca u kojima se na najgrublji način vrijeđa homoseksualna populacija.

PRIMJER: Dnevni Avaz / 21.09.2011./ A.Nuhanović
U našoj državi ima sve više homoseksualaca. To je pokazala i nedavna studija Zavoda za javno zdravstvo FBiH o rizicima od zaraze HIV-om, u kojoj je anketirano 248 muškaraca koji imaju seksualne odnose s osobama istog spola. Zabrinjavajući je podatak, iznesen u istraživanju, da je najmlađi homoseksualac stupio u seksualne odnose kada je imao samo 12 godina! Ovaj podatak je poziv da društvo reagira na pojavu širenja homoseksualnosti među djecom, jer bi se takvi slučajevi mogli podvesti i pod čistu pedofiliju, koja je krivično djelo. Da među djecom ima sve više homoseksualaca, potvrđuje i Samir Ibičević, predsjednik Udruženja PROI, koje je učestvovalo u istraživanju. Ibišević za „Dnevni avaz“ kaže da je među anketiranim muškarcima bilo dosta maloljetnika. Ibišević je iznio još jedan skandalozan podatak, a to je da u BiH, prema računici primjenjenoj na ukupan broj stanovnika, ima od 15.000 do 150.000 homoseksualaca! Poznato je da se svake godine u glavnom gradu BiH, daleko od očiju javnosti, priređuje skup kojem prisustvuju i poznate ličnosti homoseksualne sklonosti, oženjeni muškarci i drugi.

U patrijarhalnim i konzervativnim sredinama, u vjerskim zajednicama i općenito društvu u kojem 33% mladih BiH nikada nije putovalo van zemlje, 40% ih ne posjeduje pasoš, dok 52% uopće ne koristi internet (vidjeti na www.mladi.info), stav prema LGBTQ populaciji se sporo mijenja. Zato je potrebno djelovati na svim nivoima, kako bi se rušile predrasude i iskorijenila diskriminacija jer ONI neće nestati. Zastrašujući podatak iz istraživanja Udruženja Q iz 2005. godine govori da gotovo 50% pripadnika LGBTQ populacije želi napustiti BiH, a kao glavni razlog su naveli strah i diskriminaciju. Više od 17 % takvih osoba na vlastitoj koži osjetilo je diskriminaciju u obrazovnim institucijama, a više od 24 % u socijalnim ustanovama.

U posljednjih 50 godina odnos prema ovoj populaciji se promijenio, a u poslijeratnoj BiH radi se na zakonskoj regulativi s ciljem njihove zaštite i uređenja njihovih prava, ali za društvenu prihvaćenost istih kao i njihov ravnopravan položaj u društvu još uvijek ćemo morati da čekamo.

(Ne) želim biti dijete sa posebnim potrebama u BiH
Na početku se osvrnimo na terminologiju: danas prihvaćeni naziv ‘osobe s posebnim potrebama’ i ‘osobe s poteškoćama u razvoju’ rezultat su promjena u kulturi i odnosu društva prema njima. Jezička promjena svjedoči da je osoba s nekim oštećenjem prije svega osoba, koju trebamo poštovati i omogućiti joj da pronađe svoje mjesto u društvu.

Društvo se u prošlosti prema osobama s posebnim potrebama odnosilo različito, ovisno o nivou ekonomskog i kulturnog razvoja i mnogim drugim okolnostima, pri čemu je raspon odnosa varirao od potpuno nehumanoga odnosa i stigmatizacije preko ignoriranja i pasivnoga stajališta, pa sve do integracije i jednakih mogućnosti.

U našoj zemlji historijske promjene stavova društva prema osobama s posebnim potrebama imaju sličan razvoj kao i u drugim europskim zemljama. Invaliditet je općenito bila tabu tema i osobe s invaliditetom do XX. stoljeća nisu bile uključene u društvene događaje. Mnogi su roditelji skrivali svoje dijete da ga zaštite od negativnosti u društvu. Općeprihvaćeno mišljenje u BiH bilo je da osobe s invaliditetom treba zaštititi i da drugi uvijek znaju bolje šta takva osoba treba nego ona sama. Porodica je često smatrala da je „sramota“ što imaju dijete, brata ili sestru s invaliditetom. Neki su se ljudi pitali što su zgriješili da ih je Bog kaznio na takav način, dok su drugi na to gledali kao na Božji ispit njihove vjere.

U Bosni i Hercegovini je 2011. godine zabilježena prva sudska presuda kojom je utvrđena diskriminacija nad djetetom sa posebnim potrebama. Iako je stručnom opservacijom potvrđeno da je  trinaestogodišnji Mostarac sposoban pratiti redovnu nastavu, u tamošnjoj školi insistirano je da se prebaci u specijalnu. Umjesto pomoći i humanosti, njegovi školski drugovi pokazali su okrutnost, te, iako natprosječno inteligentan, bio je izložen stalnom maltretiranju i zlostavljanju.

Nažalost, to nije jedini slučaj u Bosni i Hercegovini. Veliki broj djece ne izlazi iz porodičnog okruženja ili iz ustanova u kojima im se pruža institucionalizirana njega.

Primjer: Magazin DANI/ 25.06.2010.
Prva bošnjačka gimnazija u Sarajevu odbila je primiti dokumentaciju za prijem i testiranje u ovu srednju školu petnaestogodišnje Amine, jer djevojčica boluje od blažeg oblika cerebralne paralize. Aminina majka, čije ime je poznato sedmičnom magazinu “Dani”, izjavila je ovom listu da joj je pedagog škole Meliha Saračević rekla da je bolje da Amina ne upisuje ovu gimnaziju, jer su “oni škola za talentovanu djecu”, te da nikad ne bi položila prijemni ispit.  ”Mi u prvi navrat nismo uopšte osporavali djetetu da preda dokumentaciju, ali kada smo je upoznali shvatili smo da bi imala velikih poteškoća da se uključi u nastavu. Mi nemamo osposobljeno osoblje, niti nastavni program za inkluzivno obrazovanje”, objasnila je Saračevićeva. Edina Smajkić iz Pedagoškog zavoda Kantona Sarajevo naglasila je da je škola obavezna omogućiti svakom djetetu učešće u obrazovnom procesu, te da Prva bošnjačka gimnazija nije mogla bez testiranja procijeniti Aminine mogućnosti da savlada gradivo. “Na žalost, zakonske reforme, koje su posebno bile značajne zbog inkluzivnog obrazovanja, ne poštuju se svuda i to predstvalja veliki problem integracije djece u školu”, rekla je Smajkićeva “Danima”.

U našoj zemlji ova djeca nisu u dovoljnoj mjeri uključena u  redovan sistem školovanja, iako Okvirni zakoni o predškolskom, osnovnom i srednjem odgoju i obrazovanju ohrabruju proces inkluzije.

Pretpostavke za ostvarivanje prava djeteta i pravilno provođenje inkluzije podrazumijevaju najprije ujednačavanje termonologije (“djeca s posebnim potrebama”, “djeca s invaliditetom” itd.), promjene u raznolikosti sadržaja i metoda rada i osposobljavanje nastavnika.

Za raznolikost sadržaja potrebna su finansijska sredstva koja nadležni organi ne izdvajaju. Mnogi nastavnici koji danas rade u školama nisu spremni ići na dodatne obuke jer smatraju da su to trebali naučiti na fakultetu ili navode druge razloge koji su finansijske prirode (npr. obuke u udaljenim mjestima). Ako pitate današnje studente/apsolvente šta misle o asistiranju u nastavi, oni navode da nemaju ni vremena, ni volje, jer bi im odlazak u školu i prisustvovanje nastavi bio samo još dodatni teret na njihove ionako pretrpane rasporede, iako je to njihova obaveza i ona bi se mogla provoditi ukoliko bi postojao dogovor između nadležnih institucija.

U BiH se ni jedna agencija za statistiku nije bavila ovim problemom, tako da zvaničnih i sveobuhvatnih podataka o broju mladih sa posebnim potrebama nema. Iako vlast smatra da nema potrebnu podršku i pomoć građana, kreiranje programa koje zakon nalaže za uključivanje djece sa posebnim potrebama su upravo omogućile organizacije koje se bave inkluzijom u BiH – UNICEF, udruženje Sumero, Duga i mnoge druge. Bez njihovog truda i rada, mnoga bi djeca bez obzira jesu li obuhvaćeni inkluzijom ili ne, zbog postojećeg sistema ostala isključena tokom cijelog svog života.

Ako pogledamo unazad 50 godina, možemo zaključiti da se po pitanju ljudskih prava i rušenja predrasuda prema ženama, homoseksualcima i djeci sa posebnim potrebama učinilo mnogo značajnih koraka. Društvo i država, zakoni i vlast sporo, ali odlučno koračaju prema cilju gdje se nalaze naši susjedi iz regije i građani  EU.  Ali nećemo daleko stići ukoliko ne napravimo ključni korak u našim glavama – rušiti predrasude! To se može jedino ako pobijedimo strah i nametnuti animozitet prema svemu što je nepoznato ili drugačije, a koju nam u dobroj mjeri propagira vjera, porodica, škola i društvo. Bez obzira na vrijednosti koje učimo i sposobnosti koje stičemo, mi svi imamo iste startne pozicije – rođeni smo! S tim čudesnim događajem stekli smo pravo na život i ne postoji vlast, stranka, vjera, nacija ili pojedinac koji sebi može uzeti za pravo da sudi čiji život manje a čiji više vrijedi.

Tekst nastao u okviru edukativnog programa za mlade novinare i novinarke iz BiH, ”Diskriminacija – da li je prepoznajete?”, podržanog od strane organizacije Civil Rights Defenders.  Tekst je objavljen na portalu Diskriminacija.ba

2 Comments on "Diskriminacija nekad i sad"

  1. Uspon 26.01.2012. at 15:20 ·

    Članak je zaista zanimljiv, ali ako već pišete o diskriminaciji onda bi trebali više istražiti temu. Naime, osobe sa invaliditetom se odavno ne nazivaju “osobe sa posebnim potrebama” jer imaju iste potrebe kao svi ostali – potrebu da obezbijede svoju osnovnu egzistenciju, potrebu za komunikacijom i druženjem, za poštovanjem i priznanjem, potrebu za obrazovanjem, za napredovanjem, kao i potrebu za samorealizacijom. Jedina razlika kod osoba sa invaliditetom jeste u tome što nekada svoje potrebe zadovoljavaju na drugačiji način – na primjer, potreban im je drugačije organizovan poslovni prostor, različita količina vremena da bi uspješno završili određeni posao ili različit način komunikacije.
    Termin koji ste vi upotrijebili je zapravo diskiminatorni jezik.

  2. Vucko 05.02.2012. at 22:06 ·

    Sve je to bilo u dobroj namjeri. Odlican članak!

Leave a Comment

You must be logged in to post a comment.