Tanja Miletić Oručević: Očevidizam

11.09.2014.  //  Kolumne  //  Nema komentara

Nedavno je jedna djevojka u Iranu uhapšena, jer je pokušala ući na rukometašku (ili možda odbojkašku?) utakmicu. Prekršila je zakon koji zabranjuje iranskim ženama da gledaju „razgolićene“ muškarce.

Piše: Tanja MIletić Oručević za Manjine.ba

Ne znam kako se zove djevojka, mada je sigurno zaslužila da se zapamti njeno ime i čin protesta protiv besmislene i ponižavajuće zabrane, ali zanimljiva mi je kao očit primjer jaza između onoga što, u okolnostima rigidnih ideološkiim zabrana i pokušaja kontrole društvenog ponašanja, čovjek zaista vidi, a šta to rigidna ideologija misli da on/a vidi i ne bi smjela/smio vidjeti. Djevojka je, kao što bi svakome pri zdravoj pameti pristajalo na utakmici, željela da gleda sportski meč, natjecanje, golove i bodove. No, rigidni ideološki pogled tome ne vjeruje; on je želi ubijediti da je željela gledati „razgolićene muškarce“, što je, je li, nekakav podmukli oblik seksualnog voajerizma, i kao takav je dovoljan prijestup da se završi u bajbokani.

Tako je to često sa tim rigidnim ideologijama, religijskim fundamentalizmima, ili – najopasnijim – molotovljevim koktelima politike, religija i ideologije: uvijek vas ubjeđuju da vidite ono što zapravo ne vidite, jer oni – autoriteti – uvijek bolje vide i dulje proziru nego vaše obične ljudske oči. Nikako ne trebate gledati ono čega tamo nema, a u stvari ima, samo vi niste dovoljno mudri da to i prozrete. U nekim vas, pak slučajevima, prisiljavaju da gledate ono što vam se baš i ne gleda, da biste vidjeli baš ono što oni žele da tamo ugledate. Još prije više godina spominjale su se skandalozne situacije u kojima su katoličke pro-life udruge, uz potporu same Crkve, pokazivale učenicima, tinejdžerima, u školama realističke filmske prikaze abortusa. To je nešto što niko ne bi želio gledati, a sasvim sigurno ne bi smjeli željeti roditelji da gledaju njihova maloljetna djeca. No, ti traumatični prizori, vjerojatno odvratniji i šokantniji od bilo kakvog moćnog horrora, trebaju se, misle pro-liferi, ubacivati u mlade mozgove, e ne bi li ih osvijestili da je abortus zlo i ubojstvo.

U centru Beograda upravo ovih dana priređena je izložba sličnih horror fotografija, ovog puta u organizaciji pravoslavnih pro-life aktivista. Jedno žensko ljudsko pravo, pravo na vlastito tijelo, u našim gudurama srećom odavno izvojevano, novopečeni hrišćani i kršćani žele ženama oduzeti. Srećom po Beograd i srećom po sviju nas, pojavili su se u javnom gradskom prostoru i drugi glasovi – feminističke grupe su izvele flash mob akciju na kojoj su duhovitim plakatima, tipa „Ako ti se ne sviđa abortus, nemoj ga imati“ izrazile svoj protest protiv te zatucane propagande. Treba li reći da se učesnicama i učesnicima flash moba od trenutka događaja prijeti po društvenim mrežama, uglavnom u najprimitivnijem banditskom maniru kako će ih „naći i srediti“. I tu oči ne pokazuju u šta oči vjeruju; protest zapravo brani legalno stanje stvari, dok rečena izložba poziva na nezakonito djelovanje. Ali u velikom dijelu javnog mišljenja stvari izgledaju upravo obrnuto: pro-liferi su branitelji pravih, tradicionalnih vrijednosti, porodice, crkve, dok su žene koje se zalažu za održavanje progresivne, a desetinama godina stare zakonske regulative – podivljale, radikalne feministice, vještice, kurve itd.

Tradicija, ta čarobna riječ. Kako objasniti podivljalim nasilnicima da je tradicija nas žena, naših majki i baka već dugo godina da možemo izvršiti abortus kad moramo, na bolničkom stolu? I da nijedna to nikad ne uradi rado, mnoge to ne urade nikad, ali pogled na otškrinuta vrata u dramatičnoj situaciji jednostavno moramo imati?

No, i riječ feminizam je crvena krpa za ratnike križarskih ideologija. Svaku inicijativu za popravljanje stanja u oblasti ravopravnosti spolova, pa i nove zakonske propise koje članice EU u tom pogledu moraju ispoštovati, dočekuju na krvav nož. Tamo gdje normalno oko pismenog čovjeka vidi pojam gender / rod, rodne studije kao različite oblike naučnih i društvenih disciplina, gender-mainstreaming kao zvaniču političku orijentaciju EU usmjerenu na veću zastupljenost žena u politici javnom životu, te feminizam kao široki pokret i borbu, križarski ratnici vide ono što sami pogrdno nazivaju „dženderizam“. Vide uglavnom halucinacije.

U pokušajima da se osnovnoškolsko obrazovanje oslobađa rodnih stereotipa, vidi vještice koje nasilno njihove sinove preoblače u ženske haljinice. U pokušajima smanjivanja diskriminacije prema LGBT osobama vidi „propagiranje homoseksualizma“ i pedofilije (ne postoji način da im se razbije halucinacija da između homoseksualizma i pedofilije nema nikakve stvarne veze). U borbi za veću zastupljenost žena na pozicijama moći vidi napad na porodice, majke, djecu, kućne ljubimce, domaću stoku i biljke….I jednako su tvrdoglavi u svojim halucinacijama kao što su u prošlosti bili i u mnogim drugima: zemlja im je bila ravna ploča, sunce se kretalo oko nje. Od masturbacije se sušila kičma i dobijao se rak mozga. Mnoge smrtonosne zarazne bolesti liječile su se puštanjem krvi. Onome ko im je tada pokušavao odagnati te halucinacije, da su imali današnja medijska i marketinška oruđa, sigurno bi smislili neke pogrdne nazive i proglasili ih ideolozima „astronomizma“ ili „medicinizma“.

Nekad ljudi ni sami ne primijete kako se iz dana u dan sve više počinju slagati s agresivnim tvrdnjama radikala. Naglo, ne znaju ni sami kako, počinju vjerovati u kolektivne, dobro izreklamirane halucinacije. Nažalost, u tom trenutku im je obično već prekasno da se vrate prakticiranju jednostavne, a ljekovite metode – očevidizma.

Mostar, septembar 2014

 

Leave a Comment

You must be logged in to post a comment.