Sarajlija čije slike obilaze svijet

15.10.2014.  //  Lica  //  Nema komentara

Rikardo Druškić je mladi umjetnik čije se slike pojavljuju po cijelom svijetu – od Times Square Gardena do Taipeija. 

Rikardo Druškić nije vaš „prosječni“ slikar, niti umjetnik.

Taj 24-godišnji Sarajlija nema uzore, niti idole u slikarskom svijetu. Nema jasno definisan stil, niti se trudi to postići, a kada ga pitate ko mu je omiljeni slikar, naborat će čelo, uputiti pogled koji odiše blagom nezainteresiranošću i sleći ramenima: „Ma, jarane, šta ja znam.”

Ipak, da je slikar, a još važnije – istinski umjetnik – teško je poreći. Njegovi radovi obišli su svijet, od kineskog Taipeija, preko zemlje u kojoj je rođen i odrastao do New Yorka, piše Al Jazeera Balkans.

Početkom oktobra je učestvovao na međunarodnom takmičenju Pure Abstraction (Čista apstrakcija), na kojem je bilo prijavljeno više hiljada učesnika – i izašao kao jedan od pobjednika.

Nagrada za rad dolazi mu u vidu izložbe radova u galeriji 25N u New Yorku, koju posjećuju kupci, kolekcionari, ali i kustosi drugih umjetničkih galerija.

Menadžerica za ručak i slikarstvo

Na pitanje kako je došao do takmičenja Pure Abstraction i zašto je odlučio učestvovati odgovara da odluka, ustvari, nije bila njegova, već – njegove majke.

„Mama mi puno pomaže, često pronalazi različita takmičenja i izložbe, te šalje moje radove, tako je bilo i ovaj put“, kaže Druškić.

Pure Abstraction je grupna izložba međunarodnih savremenih umjetnika, koji su formom, bojama i linijom čista ekspresija i napuštaju reprezentativni pogled na vanjski svijet, piše na internetskoj stranici takmičenja, a pobjednika je ukupno deset.

Slikarstvom se počeo baviti iz razonode

Žiri će nakon izložbe od tih deset izdvojiti jednog, konačnog pobjednika, mada Druškiću to više nije važno – dobio je još jednu potvrdu svoje kvalitete.

Kriteriji po kojima se ocjenjivao kvalitet radova su crtanje, vrijednosti, koncept, kompozicija, boja, manipulacija bojom i izbor teme. Druškić kaže da u stvaranju svojih radova o tim elementima apsolutno ne razmišlja.

Spoj digitalnog i tradicionalnog

„Slika sa kojom sam učestvovao na takmičenju je stara nekoliko godina. Nisam pravio posebnu sliku za ovo takmičenje, ali kada pravim novi rad jednostavno sjednem i crtam“, kaže Druškić.

Kaže da nema posebnog uzora, nekog slikara ili više njih čiji stil mu je posebno privlačan i kako bi volio da se izražava.

Vjeruje da mu je upravo ta izolacija pomogla u stvaranju radova koje drugi često ocjenjuju kao izuzetno originalne.

Ne traži posebnu inspiraciju, niti razmišlja o individualnim idejama prije nego što počne raditi na novom djelu. Samo, kako kaže, spusti ruku na papir.

„Ne razmišljam ni o čemu posebno dok gledam u prazan papir“, kaže Druškić. „Samo počnem crtati i pustim da me to odvede – gdje god da me odvede.“

Živjeti od umjetnosti

Prvenstveno crta na papiru, nakon čega osnovne crteže skenira i prebacuje u digitalni format, gdje ih dorađuje, boji i finalizira.

Gotove radove kasnije printa na platnu, uramljuje i prezentira. Smatra da su digitalni radovi dobri, ali da ne mogu, niti će ikada moći, stajati rame uz rame sa tradicionalnim slikarstvom.

„Kist je kist i kist nikada neće umrijeti“, odgovara na pitanje ubija li „digitala“ tradicionalno slikarstvo. Za digitalni svijet se odlučio jer mu je lakše kao početniku. Svaka crta se može pregledati i naknadno ispraviti, a u tradicionalnom stilu to nije slučaj.

„Mladima je lakše početi na kompjuteru, jer je to nekako linija manjeg otpora. Ipak, tradicionalna umjetnost je mnogo snažnija i bit će sve jača i jača.“

„Od slikarstva se itekako može živjeti“, kaže Druškić. „Ali moraš biti dobar, kao i u svakoj drugoj profesiji.“ Ipak, tradicionalne slike imaju puno veću vrijednost od digitalnih, prvenstveno jer se radi o unikatnim djelima.

Od Taipeija do Mostara

„Nije jednostavno praviti digitalne slike. Ima tu dosta posla oko izbora boja, tekstura i slično. Ipak, jednu digitalnu sliku možete prodati više puta u više različitih formata, zbog čega im, naravno, pada cijena. ‘Kist’, ipak, stvara jedinstvena djela“, kaže on.

Kaže da nije birao slikarstvo, te da mu je u mlađim danima zanimljiviji bio sport, nogomet i košarka. Ipak, društvo u školi i prijatelji koji su voljeli crtati su ga privukli da se i on okuša u tome.

„Raja u školi je crtala, igrala se u Photoshopu. A ja sam imao viška energije koju sam želio negdje usmjeriti. Tako sam počeo, prvo malo crtao, pa počeo koristiti Photoshop da dorađujem i usavršavam radove“, kaže on.

Uspjeh na takmičenju Pure Abstraction mu, kako kaže, nije bio veliko iznenađenje, jer mu u posljednje vrijeme dobro ide, radovi su mu često izloženi, a mnogi ljudi upravo njegova djela žele vidjeti na svojim zidovima.

„Nije tu bilo neke uzlazne putanje. Više je to bila neka ravna linija koja je naglo eksplodirala nakon Taipeija, sada sve više ljudi traži moje radove.“

Od značajnijih uspjeha izdvaja izložbu u Taipeiju u Kini, jer smatra da je Istok mnogo okrenutiji slikarstvu od Zapada i da je mnogo veće tržište. Spominje izlaganje svojih radova na njujorškom Times Square Gardenu u julu 2014. godine, a sa posebnom pažnjom govori o izložbi u – Mostaru.

„Tamo su bili ljudi koji tu nisu morali biti. Na izložbi u Sarajevu je drugačije, tu dođu moji prijatelji i moja porodica. U Mostaru niko nije morao biti. A, opet, bilo je mnogo ljudi i prodao sam rad.“

Formalnog školovanja u slikarstvu nema, a plan mu je upisati Likovnu akademiju, usavršiti tehniku i u konačnici biti „offline“ slikar.

Rođen je u Sarajevu 1990. godine, a likovnom umjetnošću se bavi pet godina.

Manjine.ba

Leave a Comment

You must be logged in to post a comment.