Hainsia Olindi: Postoji li izgovor kad udarimo nekoga

03.11.2014.  //  Teme  //  Nema komentara

Vjerovatno smo to čuli nekad, negdje. Taj termin Istorija Nasilja. Smiješno je to kad se dođe u sudnice gdje se nalaze optuženi za neko teško ubojstvo i kad slušamo kompetentne svjedoke kako nabrajaju opise u kojima se optuženi i njegovi opisuju najčešće sa miran, povučena, stidna, dobar…

Veoma smiješno. Naravno sve bi to bilo smiješno da nije ironično i tragikomično. Ubojica sjedi, a masa opisuje. Svaka priča ima slojeve, a onaj prvi je poput suhe ljušture luka koja lako pada s bijelog mesa i tek nakon nekoliko slojeva osjetimo ujed za oči… Tako je i s ljudima. Svaki čovjek ima jedinstvenu i osobnu istoriju. Istorija nasilja je samo jedna dodatna kategorija u svim ostalim istorijama. Svi su nasilni. Čitala sam o bebi kojoj su medicinske sestre zalijepile usta da ne plače više i da se ne dere.

Moja iskrena reakcija je bio histeričan smijeh. Smiješno mi je to bilo. Zamislila sam koliko se morala derati ta beba da naprave tako radikalan potez, kako je mala plaća sestrama u bolnicama, koliko su samo umorne, gladne, nepoštovane, zaobiđene i nevidljive te sestre kojima se beba derala na uši cijele noći. One su morale biti očajne da to naprave. Iako sam osudila taj čin, on je ipak smiješan, jer svi roditelji to požele napraviti a one su se usudile. Istorija nasilja tu počinje. Zamislila sam koliko su samo one nasilja pretrpile da mogu napraviti tako nešto. Mnogo. Razlika je u toleranciji. Nasilje je kao bol i često uključuje bol u procesu. Ta bol je samo nuspojava nasilja. Veoma rijetko je i sam cilj. Cilj je uvijek nešto treće. Poslušnost, iritacija, živci, slabost, pobjeda, moć, pokazivanje. Bol je nužan dio nasilja i dobar dodatak. Sjetim se pedagogije i kako djetetu treba s razumjevanjem prići i kako treba učiti s razumjevanjem? S kojim razumjevanjem? Nasilje se upliće u svaku poru našeg života.

LGBT zajednica to najbolje zna. O itekako. Nasilje je nešto s čime se sretneš već u osnovnoj školi. Pa kasnije se ono razvrstava u lijepe grane kroz srednju školu, obitelj, društvo i prirodu. Veoma, veoma često su svi ti gej muškarci izloženi nasilničkom ponašanju vršnjaka ili starijih momaka koji otkrivaju čari drkanja. I veoma često se nasilje rađa kasnije u njihovom životu, preko njih samih. To je istorija nasilja. Ona je neprekidna nit koja se rađa iz šamara u šamar, iz jedne situacije prelijeva se u drugu i na kraju samo sebe jede u svojoj nemoći. Jer nasilje se nikad ne zaustavlja na jednoj osobi. Za nasilan čin treba barem još jedna žrtva, a kad se sve presuši često je zadnji nasilni čin usmjeren prema samom tijelu nasilnika.

Živimo u nasilnom društvu i u nasilnom vremenu. Možda je tačnije napisati kako je nasilno vrijeme stvorilo nasilno društvo. Promotrite svoj dnevni dan: ustajete na silu jer vas budi telefon, alarm ili netko treći. Ustajete, jedete, razbuđujete se, kasnite, trčite, obavljate, završavate i ne stižete u stalnoj trci naći vremena za sebe jer ste ubačeni u mašinu modernog vremena. Često prođu godine, decenije čak i pola vijeka da čovjek stane ili da se nasilu zaustavi. U ovakvom vremenu gdje vremena nema nitko ne može gubiti dragocjene minute i sate na pedagoški odgoj djeteta recimo. Dva žestoka šamara imaju isti učinak kao i dva sata priče djetetu da nešto ne valja. Da, dva šamara u obraze sve poslože na brzinu i idemo dalje. Tako je u našim najranijim odnosima. Dva, tri, četiri udarca poslože hijerarhiju u razredu, društvu i životu. I nasilje se tu rađa a kasnije živi.

Sjećam se kad sam rodila nasilje. Taj porod je bio tako oslobađajuć, dobar, živ. Osjećala sam se potpuno. Da. Moja kolegica iz razreda me zvala masnom glupačom. Smijala mi se, nekoliko mi je njenih prijateljica znalo staviti žvaku u kosu, izmaknuti mi stolicu, ukrasti mi hranu… I to sam trpjela. Jednom sam je srela u velikom hodniku. Sama. Djelovala je tako maleno bez cijelog razreda iza svojih leđa, bez svojih sluškinja, bez pojačanja. I tu sam je sredila. Zgrabila sam je za vrat, za kosu, za lice i bacila je na pločice. Njeno otimanje me još više razbjesnilo. Tek kad sam je potpuno izgrebala, počupala pune šake kose, osjetila kako hropti ispod mene i jeca tek tada sam bila sita. Da. Osjetiš tu sitost i blaženost. Nasilje se mirno i tiho naselilo u moj život, u moje prste, ruke, glas i postupke. Znam da je tu. Nasilje samo čeka. Ono je strpljivo i mirno i takvo najopasnije. Nije ono glasno i napadno već povučeno, stidljivo, tiho. Nasilje te vrste je najopasnije. Gledam svoje nokte i zamišljam nekad da su od čelika, vrhovi imaju oblik oštrih bodlji i bilo bi lako da se zabijem u nečiji vrat, grkljan i grlo. Osjetim kako mi pulsira srce i tjera krv u moje nokte, samo trebam da uhvatim nekoga za vrat i jače povučem kao neka ptičurina i to je to. Suzdržavam se. Nema potrebe. Nasilje ima potrebu za izgovorom, pa kakav god to bio izgovor on mora postojati jer bez njega si jednostavno kriv a nitko ne želi biti kriv. Svi mi volimo određenu vrstu opravdanja i potpore. A nažalost kako vjerovati u bilo koji izgovor? Postoji li izgovor kad udarimo nekoga? Kad kotimo tu bijesnu životinju vlastitim rukama i dajemo je u nasljeđe svojim žrtvama…? Nema izgovora. Nikad ga nije bilo. Nikad ga neće biti u cijeloj ljudskoj istoriji nasilja, nitko nikada nema dovoljno dobar razlog, opravdanje i izgovor za nasilje.

Piše: Hainsia Olindi, prenosi LGBT.ba.

Manjine.ba

Leave a Comment

You must be logged in to post a comment.