Prijavili ste nasilje u kući: Šta dalje?

27.11.2014.  //  Teme  //  Nema komentara

Na Balkanu je nasilje u porodici još uvijek tabu tema, jer se najčešće smatra da je riječ o privatnom problemu koji treba ostati iza zatvorenih vrata. 

Piše: Sanja Šabanadžović, Radiosarajevo.ba

Podaci pokazuju kako je svaka druga žena u Bosni i Hercegovini doživjela neki oblik nasilja tokom svog života, među kojima su najčešće kombinacije fizičkog, psihičkog, seksualnog i ekonomskog nasilja.

Najvažnije institucije kada se dešava nasilje u porodici su nadležni centri za socijalni rad i nadležno Ministarstvo za unutrašnje poslove.

Kada neko primijeti da se dešava nasilje u porodici ili sama žrtva nasilja želi da prijavi nasilje, može pozvati neku od navedene dvije institucije.

Možda je najlakši način prijave i na SOS telefon za FBiH – 1265, RS – 1264. To su besplatni telefoni na području naše zemlje i bez obzira na to gdje se žrtva nalazi, telefonske kompanije prebacuju poziv najbližem SOS operateru.

“Mi u Kantonu Sarajevo imamo potpisane protokole o saradnji s policijom i centrom za socijalni rad, jer se to obično dešava u noćnim satima, kada žrtva prijavi nasilje idemo principom hitnosti i policija odmah reagira. 

SOS operater je prepoznao da je to ustvari akutno nasilje koje se trenutno dešava, pa izlazi na lice mjesta, gdje se provode radnje gdje se počinilac vodi u pritvor, te ako postoje fizičke ozljede ona se u pratnji policije vodi na KUM i poziva se dežurni socijalni radnik koji u KS-u radi 24 sata. Spisak dežurnih socijalnih radnika ima svaka policijska uprava”, navodi za portal Radiosarajevo.ba Amra Muslić, koordinatorica u Skloništu Fondacije lokalne demokratije.

Dežurni socijalni radnik onda uzima izjavu od žrtve i u pratnji policije ide smještaj u sigurnu kuću, ako ona to želi i ako postoji potreba. Žrtvi je u sigurnim kućama omogućena fizička zaštita koja je najpotrebnija, zatim njihove osnovne potrebe, te se provodi kompletan psihosocijalni test.

“Mi smo tokom rada ustanovili da nije dovoljno raditi samo sa žrtvom nasilja, već je potrebno raditi na cijeloj porodici kako bi se ta porodica pokušala sačuvati.

A ako žrtva odluči da se vrati počinitelju nasilja, onda imamo mobilne timove koji sačinjavaju zaposlenica sigurne kuće i uposlenik/psiholog iz socijalne službe koji povremeno obilaze tu porodicu, jer se na taj način žrtva osjeća kao da nije sama, da postoji neko ko i dalje prati to stanje. Tako smo smanjili recidiv nasilja.

Poseban akcenat smo dali na zaštiti djece i preveniranju nasilja nad djecom”, dodaje Muslić.

Djeca, i ako nisu žrtva nasilja dolaze s majkama u sigurnu kuću,jer je dokazano da kao svjedoci nasilja koje se dešava nad njihovom majkom budu traumatizirani i potreban im je tretman. Stoga se realiziraju i brojni projekti, grupe samopomoći za djecu nad kojom je evidentirano nasilje, da si znaju pomoći, odbraniti, da znaju da nije oktakva vrsta društveno neprihvatljivog ponašanja.

“Kasnije ta djeca postaju osobe sklone delinkventnim ponašanju i kriminalnim radnjama, ovisnicima o drogama i alkoholu. Mora se na vrijeme djelovati, jer često kasnije i sami postanu nasilni prema svojim partnericama, a djevojčice nesvjesno biraju za partnerenasilnike, tako da je vrlo važno djelovati odmah sistemski”, zaključuje Muslić.

Fondacija lokalne demokratije već 14 godina vodi jedinu sigurnu kuću za područje Kantona Sarajevo. Od 2000. godine je u toj sigurnoj kući bilo smješteno 1520 osoba, od toga žene 536, djece 737 i djevojaka 247.

Procedura prijave nasilja u porodici i njene obrade je skoro ista i za Republiku Srpsku i za Federaciju BiH.

No, jedan od većih problema je to što se žrtve često vraćaju svom partneru.

“Žrtva ima pravo da to uradi, da se vrati partneru. To se dešava u više od 70 posto slučajeva. Problem je što je žrtva većinom ekonomski ovisna o počiniocu, pa je nemoguće da se odvoje, jer je nezaposlena i nastoji da počne samostalni život. Ta vrsta ekonomske ovisnosti je i jedan od razloga zbog čega one trpe nasilje dugi niz godina. Ako sud izrekne zaštitnu mjeru praćenja ili zabranu pristupa koja zakonski postoji, onda policija ima obavještenje da prati počinioca nasilja. Ni tu nema garancije da će biti zaštićena, pa ako se nasilje ponovi žrtva ga ne prijavljuje”, kaže Aleksandra Petrić iz organizacije Udružene žene Banja Luke.

U RS-u se nasilje u porodici još uvijek prepoznaje i kao krivično djelo i kao prekršaj, dok je u FBiH samo krivično djelo.

“Problem je ako se nasilje prepozna kao prekršaj, pa se na prekršajnom sudu izriču veoma male novčane i uvjetne kazne.Novčana kazna je maksimalna od 500 do 1000 KM, ali uglavnom se daje od 300 do 500 KM, uvjetne kazne su do godinu, s rokom provjere do dvije godine.

U principu sudovi i pravosudne institucije blago reagiraju na nasilje i nisu prepoznali potrebu za oštrijim kaznama”, pojašnjava Petrić.

Sigurne kuće

Na teritoriji BiH postoji devet sigurnih kuća sa 178 raspoloživa mjesta, podaci su Agencije za ravnopravnost spolova BiH.

Na području Federacije BiH ima šest sigurnih kuća sa 126 raspoloživih mjesta za smještaj žrtava nasilja u porodici. One djeluju u okviru nevladinih organizacija Fondacija lokalne demokratije – Sarajevo, Medica – Zenica, Vive Žene – Tuzla, Žene s Une – Bihać, Žena BiH – Mostar i Caritas – Mostar.

U isto vrijeme u Republici Srpskoj djeluju tri sigurne kuće pri nevladinim organizacijama Budućnost-Modriča, Udružene žene-Banja Luka i Lara-Bijeljina. Njihov ukupni kapacitet je 52 mjesta.

Nisu upisani podaci – U sigurnim kućama Republike Srpske periodu 2007-2010. godina registrirane su 882 osobe.

Manjine.ba

Leave a Comment

You must be logged in to post a comment.