Ženski autobusi boje roza

20.01.2015.  //  Kolumne  //  Nema komentara

U pokušaju da spriječe seksualno uznemiravanje i nasilje protiv žena koje koriste javni prevoz, vlasti Nepala su početkom ove godine u glavnom gradu Katmanduu uvele četiri mini autobusa samo za žene. U martu 2014. godine, četiri autobusa obojena u roze (a kako bi ih drugačije žene prepoznale?!) su takođe počela da saobraćaju ulicama Islamabada, glavnoga grada Pakistana.

Piše: Aleksandra Petrić za Manjine.ba

U Nepalu, kao i u našoj zemlji, ne postoji pouzdana zvanična statistika o različitim oblicima nasilja protiv žena. Međutim, procjene ukazuju da je veliki broj žena izložen nasilju u porodici, na ulici, svakodnevno, i da se ove vrste nasilja običajno i društveno tolerišu i opravdavaju. Reakcije vladinih institucija su mlake ili izostanu, osim u slučajevima kada se radi o teškim slučajevima grupnih silovanja žena koja rezultiraju ubistvima i provociraju snažne javne osude, te je tada i pravosuđe prisiljeno reagovati radi očuvanja privida vladavine prava. Programi usmjereni na sprečavanje nasilja protiv žena su rijetki i vlasti ih u praksi u velikoj mjeri izbjegavaju, jer su skupi i traže dugotrajno, sistemsko i sistematsko angažovanje svih društvenih i javnih institucija. Osim toga, ovi programi nisu prioritetni, jer zaštita ženskih ljudskih prava, naročito prava na bezbjednost, uključujući policijsku i pravosudnu zaštitu nisu prepoznata kao važna.

U pokušaju da spriječe seksualno uznemiravanje i nasilje protiv žena koje koriste javni prevoz, vlasti Nepala su početkom ove godine u glavnom gradu Katmanduu uvele četiri mini autobusa samo za žene. U martu 2014. godine, četiri autobusa obojena u roze (a kako bi ih drugačije žene prepoznale?!) su takođe počela da saobraćaju ulicama Islamabada, glavnog grada Pakistana. Turska već duže vrijeme razmatra uvođenje roze autobusa samo za žene, za šta su 2012. godine konzervativne političke aktivistkinje vodile kampanju i prikupile više od 60.000 potpisa. Informacija o tome da li je strategija segregisanog javnog prevoza samo za žene u Pakistanu dovela do smanjenja nasilja nema.

Mini autobusi u Katmanduu su počeli da saobraćaju od sedam ujutro do sedam naveče na najprometnijim relacijama i voze žene u školu, na posao, na pijacu, gdje god im je volja. Vlasti kažu da je ovo testna faza, te da će uvesti još autobusa, ukoliko se za to ukaže potreba. Četiri mini autobusa s maksimalno šezdesetak sjedišta, na regiju koja, prema posljednjem popisu iz 2011. godine ima više od milion i po stanovnika i među njima preko 50 posto žena. Čini mi se da je računica prilično jasna.

Nema sumnje da najnovija strategija predstavlja samo kap u moru i da će kao takva donijeti samo privid sigurnosti za žene u ovoj južnoazijskoj zemlji. Mini autobuse kao oaze ženske sigurnosti voze muškarci, jer vozačica nema, a samo jedan autobus ima kondukterku. Žene koje ne stanu u ova, posebna sredstva javnog prevoza, će nastaviti da se voze redovnim autobuskim linijama. One će i dalje biti izložene svakodnevnim poniženjima, zlostavljanjima i napadima.

One će nesumnjivo i platiti danak revolucionarne segregacije žena radi njihove sopstvene bezbjednosti i dobra,  jer će njihova vožnja regularnim linijama biti tumačena kao poziv na seksualni kontakt, pristanak na nasilje. Šta kažeš?! Dobile su svoju roze privilegiju i one se i dalje usuđuju koristiti muške javne točkove?! Moraju biti kažnjene. Jer, kako drugačije reagovati na te, kršiteljice novih pravila koja su im dala slobodu da budu odvojene od muških očiju, da ne mame svojim disanjem i postojanjem.

Bez obzira na radost nepalskih žena zbog ove iznenadne privilegije, veoma brzo će postati jasno da one sa četiri mini autobusa nisu dobile ništa drugo osim krivice za nasilje koje nisu tražile. Njihova segregisana bezbjednost je ovim podređena nemoći kontrolisanja i kažnjavanja muškog nasilja, čije je pravo na žensko meso koje se usudi postojati ovim potvrđeno. Muškarci koji uzrokuju nasilje su potapšani po ramenu i amnestirani od krivice, njihovi nasilni porivi nisu ničim kontrolisani, niti im je ukazano da nasilje koje vrše neće biti tolerisano. Njihova neograničena moć nad ljudskim pravima žena je ovim samo još više potvrđena, istaknuta kao pravilo koje ne traži kazne.

Jasno je da su četiri autobusa mnogo, mnogo jeftinija od obrazovnih programa u okviru kojih će dječaci i djevojčice, ali i odrasli muškarci i žene učiti o ravnopravnosti kao imperativu, nasilju protiv žena kao međunarodno prepoznatom obliku kršenja ljudskih prava, te patrijarhatu koji je iznad svega i koji neprestano unazađuje i uništava društva i demokratski razvoj. Mnogo su jeftinija i od obuke policije i pravosudnih institucija da nasilje moraju spriječiti i efikasno kazniti uvijek i prema svima, bez razlike da li su u pitanju žene ili muškarci.

Segregacija neće dati lekcije nikome, niti će omogućiti ženama da se osjećaju bezbjedno i sigurno kada iskorače iz ženskih autobusa boje roza u svijet koji ih prepoznaje kao komad ničega. Žene će nastaviti biti beznačajne sitnice čija se bezbjednost i život da jeftino kupiti.

Javne kese se moraju odriješiti i akcije vlasti moraju usmjeriti prema uzroku nasilja a ne prema sklanjanju od očiju onih koji trpe njegove posljedice.

Sve drugo je otvoreno licemjerje bez kraja i potvrda da žene manje vrijede jer nisu odgovarajućeg pola.

Banja Luka, januar 2015.
Manjine.ba

Leave a Comment

You must be logged in to post a comment.