Ravnateljica vrtića: ‘Luka nam je bio najveća greška jer smo dobili još djece s posebnim potrebama’

27.03.2015.  //  Teme  //  Nema komentara

Obitelj Roviščanec iz Kloštar Ivanića, mama Krešimira, tata Tomislav i dvoje djece, 13-godišnja Jana i 14-godišnji Luka, školarci, nastoje živjeti normalno u okružju koje, polako, sve više spoznaje i priznaje različitost

Tekst prenosimo sa portala Jutarnji.hr.

Nakon relativno uredne trudnoće, Luka je rođen prije 14 godina sa 3,540 g i 51 cm. Apgar 9/10. Nakon što je rođen, sestra je primijetila da “nešto s djetetom nije u redu te da će me pedijatar obavijestiti o svemu”. Kad se pedijatrica pojavila, rekla je: “Vaše dijete se rodilo s Down sindromom. To je težak poremećaj zbog kojeg vaše dijete neće biti u stanju samostalno hodati, vršiti nuždu, normalno govoriti, uglavnom, bit će biljka. Dajte gospođi nešto za smirenje”. I odmarširala je dalje.

Ostala sam ležati na pomoćnom ležaju ispred rađaonice i nisam shvaćala što se događa. Rekla sam im da mi ništa ne treba, da injekciju ne želim, ali sam je dobila protiv svoje volje.

Da se razumijemo, nisam histerizirala ni plakala. Ležala sam nakon poroda i bila u šoku. Blago rečeno…

Osjećaji koji su se javljali bili su proturječni… od toga da nisam imala pojma što se događa, da su pogriješili, da je nešto krivo, da sam ja kriva jer se nisam pravilno hranila, pila “svetu vodu”.

Stanje sam tada prihvatila kao takvo, što sad?! Tvoje je dijete, ideš dalje.

A onda opet gđa pedijatrica “Mengele”, koja me pozvala i otvoreno i bez ustručavanja rekla: “Premladi ste i vama takvo dijete ne treba. Vi otiđite kući, rodite drugo sebi i suprugu, a mi ćemo zbrinuti ovo vaše bolesno.”

Digla sam se, rekla joj da ide u vražju mater i izašla iz ordinacije. Najgorih pet-šest dana u mojem životu u bolnici u Petrovoj.

Shvaćate li da sam dobila ponudu s ostavim dijete u ustanovi?

Shvaćate li taj šok?

Informacije o Downu suprug i ja smo sami nalazili i pronalazili rješenja.

Idete dan po dan, čitate, zovete, tražite, educirate se…

Nesavjesno liječenje

Luka je bio relativno zdrava beba. Nije imao problema sa srcem, bio je malo hipotoničan, a to smo rješavali fizioterapijom, kad je malo stasao, krenuli smo na Goljak. Sve smo prošli – od logopeda, fizijatra, defektologa itd…

Imao je tešku respiratornu bolest, zbog nesavjesnog liječenja umalo je umro. Na svu sreću uspjeli smo doći na vrijeme do hitne u Ivanić Gradu, spasila nas je prekrasna doktorica. Luka je tada imao pet godina.

S četiri godine Luka je krenuo u vrtić.

Primljen preko veze

Primljen je doslovno preko veze jer je tada teta u vrtiću bila naša rođakinja te je prihvatila da bude odgovorna za njega tijekom njegova boravka u vrtiću u Ivanić Gradu.

Što reći o vrtiću?

Pa, osim da je tadašnja ravnateljica bila bezdušna kada je rekla: “Luka Roviščanec bio je naša najveća greška kada smo ga primili u vrtić!” Naime, nakon nas došlo još roditelja djece s posebnim potrebama… No, imam i lijepih riječi.

Jako voli tetris

Tete u vrtiću, Ranka i Marina, dvije su najbolje žene koje smo imali u tim vrtićkim danima. Luku su prihvatila sva djeca i njihovi roditelji.

Ali, jedna teta iz vrtića svoju je grupu djece redovito micala od Luke dok je bio vani na igri. S vremenom je došlo do problema pa je Luka u vrtiću bio sve manje, po četiri sata. Ravnateljica je vršila pritisak na roditelje i odgajateljice.

Nakon što je njegova grupa krenula u školu, Luku smo prebacili na godinu dana u vrtić u Kloštar Ivanić. U taj je vrtić išla i njegova sestra Jana. Luku su sve tete voljele jer je oduvijek šarmer. Drag je i dobar. Nikada nije bio agresivan. Luka oduvijek voli igrice – tetris, ps3, sve što ima veze s računalima. S takvim djetetom idete dan po dan. Ne smijete biti previše zahtjevni, niti previše ležerni.

Tako smo došli do škole.

Mi smo bili prvi u svemu u Kloštar Ivaniću. Prvi sa sindromom Down u vrtiću, prvi u školi i svuda poteškoće, svuda lažni osmijesi i ono najgore, svima je jako žao. Žao za što? Što Luka nije “normalno” dijete kao sva druga?!

Škola u Kloštar Ivaniću dobila je zahtjev za upis. Doznajemo da ravnatelj nije zainteresiran za takvo dijete te da im “toga u školi ne treba”.

Upisali smo ga u školu u Ivanić Gradu. Luka sada ide u sedmi razred. Ravnateljica je bila srdačna i suosjećajna. Tada je u toj školi već bilo djece s poteškoćama.

Luka je krenuo u školu po posebnom programu uz asistenta. Od sedam godina škole, četiri smo sami plaćali asistenta u nastavi.

Luka obožava školu. Svi njegovi prijatelji su u školi, svi ga u školi znaju, vole, pozdravljaju.

Ali Luka izvan škole nema nikoga za druženje. Ima sestru Janu koja mu je sve na svijetu. Jako je suosjećajna i empatična, ponekad i na svoju štetu. Svaki dan na sat, sat i pol dolazi nam profesorica Iva, koja s njim uči i piše zadaće. Luka je obožava i, što je najvažnije, voli raditi s njom.

Trenutačno ga “pere” pubertet pa imamo doma jednog prgavog, čangrizavog, “neću-budem-evo” tinejdžera.

Živimo u velikoj kući u blizini šume, s četiri mačke i psom. Suprug Tomislav (37) je dipl. ing. humanitarnog razminiranja, a ja sam frizerski stilist/edukator u privatnoj školi. Sve je puno lakše jer nam je moja majka i ostatak obitelji uvijek na raspolaganju. Status njegovatelja nikada nisam željela.

Želimo da nađe curu

Uz mali nadzor Luka će biti sposoban za samostalniji život. Nadam da ćemo u srednju školu Luku upisati bez problema. Želimo da završi školu, dobije neki posao na kojem će biti sretan. Da ima curu i dobar, kvalitetan ljubavni život. Želim da ima podršku države i ljudi kojima je okružen, jer to sada nema.

Manjine.ba

Leave a Comment

You must be logged in to post a comment.