Aleksandra Petrić: Dok nas smrt ne rastavi

24.04.2015.  //  Kolumne  //  Nema komentara

Prije tri dana Univerzitet Kolumbija u Njujorku koji rukovodi dodjelom Pulicerove nagrade od njenog uspostavljanja 1917. godine je objavio dobitnike za 2015. godinu. 

Piše: Aleksandra Petrić za Manjine.ba

Među novinarskim nagradama, izdvaja se Post i Kurijer iz Čarlstona u Južnoj Karolini, koji je nagrađen Pulicerom za specijalni izvještaj nasilju u porodici prema ženama u ovoj američkoj državi.

Izvještaj sam pročitala od početka do kraja, i pogledala video poruke žena i muškaraca koji govore o bespomoćnosti i strahotama nasilja, kao i neefikasnim zakonima i veoma blagim kaznama za počinioce nasilja, koje je gotovo nemoguće promijeniti. Južna Karolina je na mjestu broj jedan u Sjedinjenim Američkim Državama po broju ubistava žena u porodici i partnerskim vezama.

U posljednjih desetak godina, 300 žena su ubijene od strane svojih supružnika, bivših supružnika, vjerenika i partnera. Na mapi Južne Karoline, koja ukazuje na mjesta gdje su se ubistva žena dogodila, gotovo da nema mjesta koji nije označen crvenom bojom, a izvještaj takođe ukazuje da se u ovoj državi godišnje prijavi preko 36 hiljada slučajeva nasilja u porodici prema ženama.

Južna Karolina ima 18 sigurnih kuća za žene i djecu koji su preživjeli nasilje u porodici, što ni blizu nije dovoljno da odgovori na potrebe osiguravanja sigurnog skloništa, podrške u rehabilitaciji i bezbjednog i održivog izlaza iz začaranog kruga nasilja.

Osim toga, postojeće sigurne kuće primaju minimalnu finansijsku podršku iz javnih budžeta, i ona se godinama ne mjenja, uprkos tome što stopa nasilja u porodici i ubistava koji su njegova direktna posljedica vrtoglavo i kontinuirano raste iz godine u godinu.

Kao direktna posljedica, samo u periodu od 2012-te do 2013-te, za 360 žena je odbijen smještaj u sigurnoj kući zbog nedostatka prostora. 

Zakoni Južne Karoline kažu da nakon prve prijave nasilja u porodici, počinilac nasilja može dobiti maksimalnu kaznu zatvora od 30 dana.Ovo pravilo se takođe godinama ne mijenja, iako ženske organizacije koje vode sigurne kuće i pružaju podršku i pomoć ženama i djeci koji su preživjeli nasilje godinama traže pooštravanje kazni za počinioce, strožiju kontrolu dostupnosti oružja, stvarnu primjenu i efikasnu kontrolu nad primjenom zaštitnih mjera kojim bi se počinioci nasilja prisilili da prođu kroz časove kontrole bijesa i psihosocijalni tretman, kao i kontrolu nad mjerama zabrane pristupa ženama koje su preživjele nasilje.

Sve zakonodavne inicijative su propale, jer unutar sistema postoji snažan lobi koji ne odstupa od principa zaštite neprikosnovenih prava muškaraca koji slobodno nabavljaju, nose i koriste oružje na svakom koraku. Osim toga, osnovni argument kojim zakonodavci, među kojima ima i advokata, štite prava počinilaca nasilja jeste odbijanjestrožijeg kažnjavanja i “bespotrebnog” zadržavanja u pritvoru na duže vrijeme, kada je, po njima, u većini slučajeva moguće održati porodicu na okupu i spriječiti krvoproliće.

Oni kritikuju ženske organizacije koje vode sigurne kuće da kroz problem nasilja u porodici i svakodnevna ubistva žena, žele, u stvari, da ograniče prava građana da imaju slobodan pristup oružju.

Među njima ima i onih koji ne zatvaraju oči pred nekontrolisanim zlostavljanjem, premlaćivanjem i ubistvima žena, i koji redovno posjećuju memorijalne skupove na kojima se govori o ženama žrtvama, međutim, njihovi glasovi su usamljeni i očito nisu dovoljni da promjene sistem koji štiti patrijarhat, profit od prodaje oružja i štedi na prijeko potrebnim servisima koji svakodnevno spašavaju živote žena.

Zvuči poznato?

Male su razlike između apsurdnog sistema Južne Karoline koji niti spriječava niti suzbija nasilje prema ženama u porodici i trenutnog stanja u Bosni i Hercegovini.

Prema izvještajima medijskih crnih hronika, od početka 2015-te do danas, u Bosni i Hercegovini su ubijene četiri žene. Zorica Knežević je ubijena 5. januara u Tesliću, bombom koju je aktivirao njen bivši partner. U februaru je ubijena Jasmina Koričić, advokatica iz Bihaća, bombom koju je ubica postavio na vrata njene advokatske kancelarije.

U martu je Tatjanu Đurić iz Teslića kuhinjskim nožem na smrt izbo njen suprug. Ne zna se da li je preživjela Milka Mirković, osamdesetogodišnja starica iz Banja Luke koju je nožem izbo njen sin početkom marta. Prije desetak dana, Firzetu Bodven Halkić je u Sarajevu iz službenog pištolja ubio njen partner. Kako će se ovaj niz nastaviti, ne znam.

Ujednačenih statističkih podataka o ubistvima i nasilju prema ženama u Bosni i Hercegovini još uvijek nema. I tako godinama. To govori o činjenici da se ovaj problem ne smatra važnim i prioritetnim, iako je Bosna i Hercegovina prije gotovo dvije godine ratifikovala Konvenciju o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici koja traži akciju, a ne slijeganje ramenima i šutnju. 

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske se ovih dana ponovo mijenja, kako bi se uskladio sa Zakonom o prekršajima. I u njemu i dalje stoji mogućnost prekršajnog, dakle blažeg kažnjavanja počinioca za nasilje u porodici. Sudije širom Bosne i Hercegovine u obrazloženjima uslovnih osuda za nasilje u porodici i dalje pišu olakšavajuću okolnost da je počinilac nasilja u porodici porodičan čovjek. 

Bosna i Hercegovina ide putem koji nas vodi u haos Južne Karoline, jer sistemski i godinama zanemarujemo problem. Za nas on ne postoji. Jasne statistike nema, stvarne prevencije nema.  Za nas je nasilje još uvijek incident, događaj, porodična tragedija. I tu je tačka.

Oružja na ulicama i u domovima ne manjka. Dok nas smrt ne rastavi. 

Banja Luka, 23. april 2015. godine

Manjine.ba

Leave a Comment

You must be logged in to post a comment.