Nemoral kao simbol političkog djelovanja ‘zaštitnika’ nacionalnih interesa

24.05.2015.  //  Teme  //  Nema komentara

Prije koji dan do ušiju mi dođe priča za koju bi vam ljudi u pravilu rekli kako su postupci u njoj, ako su istiniti, izvan granica normalnoga. A, ispriča mi je osoba koja, barem što se BiH tiče, spada u red informiranijih – zbog čega, nažalost, ne treba isključiti mogućnost da daleko od istine i nije.

Tekst objavljen u rubrici Šta drugi pišu preuzimamo s prijateljskog portala Tačno.net.

Piše: Slavo Kukić

Protiv federalnog ministra pravde navodno se, a zbog krivotvorenja dokumenata, već neko vrijeme vodi kazneni postupak. Za sada, istina, nije jasno u kojoj je sve to fazi. Nagađa se, naime, da do ovog časa ni prikupljanje dokaza nije okončano – i zato skandal još uvijek nije i provaljen. Ali, nema dvojbi da je, ako je sve to istina, postupak istražnih organa vođen i prije no što je gospodin sjeo u ministarsku fotelju – i da je informaciju o tome imao i vrh stranke koja ga je za tu funkciju predložila.

Ali, to nije sve – niti je najružniji dio priče koja do mene dođe.Predsjednik Federacije je, nastavlja priča, kako bi sud javnosti izbjegao, reagirao i prije no što su svoje rekle pravosudne vlasti. Čovjek je, koristeći ovlasti koje su mu pri ruci, pomilovao stranačkoga druga, a da presudu o onome što on učini tek u budućnosti treba očekivati. Pri tome je, navodno, zaobišao i kompletnu procedurukoja se u procesu pomilovanja mora poštovati – zbog čega mu se, tobože, kaznena prijava sprema i samom.

Bilo kako bilo, priča o jednom od prvih poteza predsjednika Federacije djeluje gotovo pa nevjerojatnom. Iza nje, priznajem, može stajati svašta – pa i, zašto ne, plan kako na najbeskrupulozniji način blatiti čovjeka na jednoj od najodgovornijih funkcija ove zemlje. Ako je po srijedi to – a takvu mogućnost, ponavljam, ne treba isključiti – evo mu bogomdane prilike da “zločestima” javno uzvrati. I da optužbe na svoj račun nazove imenom koje i zaslužuju – gnusnim lažima. Ne učini li to, i to koliko u slijedeća 24 sata, priča koju iz dobro obaviještenih krugova pokupih mogla bi dobiti puno ozbiljniji predznak.

Predsjednika nam, istina je, i nije osvojila bogzna kakva mudrost. I, ruku na srce, od njega je moguće očekivati koješta – izuzimajući jedino išta pametno dakako. U prilog tome, uostalom, govore i javni mu istupi nakon što se predsjedničke fotelje dokopa. Jer, u njima nema čega nema – izostaju jedino istupi predsjednika kakve bi normalan svijet očekivao.

Te činjenice, vjerujem, zaslužuju i pitanja. Čemu i zašto sve to? Što nam se to s prvim čovjekom federalne vlasti događa? Je li, recimo, po srijedi mentalna nedozrelost? Ili, eventualno, intelektualna ograničenost? Ili se, a moglo bi biti, radi o kombinaciji i jednog i drugog? A što, onda, njegov partijski šef obilato koristi gurajući sirotog predsjednika – koji je u javnosti prepoznat kao stranački “jastreb” – i gdje treba i gdje ne treba. Pa onda siroti predsjednik, umjesto da nastupa kao integrativni faktor Federacije, na način, dakle, kako mu i Ustav nalaže, istupa kao loše informirani glasnogovornik vlastite partije.

Netko bi mogao reći kako su to paušalne optužbe. Nažalost, nisu. Pogledajte, uostalom, kako čovjek istupa u vezi sa hadezeovim pritiskom da, mimo zakona, stavi šapu na javna poduzeća sa sjedištem u Mostaru. Već konstituirajuću sjednicu vlade je, o čemu sam i osobno pisao, pokušao iskoristiti da – po dobro uhodanoj “što ste se uhvatili zakona k’o pijan plota” – to i učini. Kad, međutim, to nije išlo, nije bilo tjedna da barem jednom nije javno zborio o pravu koje su njegovoj partiji, pa i u upravljanju javnim poduzećima, dali birači. Ni riječi, međutim, o tome da je isto pravo dano i drugima – i to prema broju osvojenih glasova na izborima. Ni riječi o tome da se takvo pravo proteže na sva javna poduzeća ovog dijela BiH – pa ma gdje im sjedište bilo. Ni riječi o tome da dobiveno pravo mora poštivati i obveze koje propisuje zakon, a i logiku zdrave pameti da timove koji imaju rezultate nigdje u svijetu ne izbacuju kroz prozor nego im iskazuju i priznanje i poštovanje.

Čemu, dakle, sve to? Čemu svakodnevni izljevi pomahnitalosti koji nemaju veze s postupcima obična, kamo li čovjeka kojem je povjereno vođenje polovice zemlje? Da po srijedi nije nalog u partiji pretpostavljenog? Ne znam. Ali, moglo bi biti i to. No, važnije od toga je da i jedan i drugi gube kompas. Ovih dana, primjerice, lider HDZ je zaprijetio – ili će mu se omogućiti da smijeni nadzorne odbore i uprave HT Eroneta, Elektroprivrede HZHB i Aluminija ili će s ovom koalicijom, i to ne samo na razini Federacije, biti definitivno završeno. Prijetnja, treba priznati, zvuči krajnje upozoravajuće. Hoće li pred njom, kao i do sada “gaće skinuti” Čovićev bošnjački partner, ostaje za vidjeti. Do tada, međutim, lidera HDZ-a od viška ne bi bilo ponešto i podučiti.

Revolucija mu, dopuste li mu je partneri u federalnoj vlasti – a šanse da to učini DF su, bilo mu pravo ili krivo, ravne nuli – teorijski moguća u javnim poduzećima. Na njegovu žalost, javno poduzeće nije i Aluminij. Na odmet, hoću reći, nije podsjetiti lidera HDZ-a, a to su ovih dana učinili i mali dioničari ove tvrtke, Aluminij je dioničko društvo – i u njemu država može smjenjivati samo svoje članove nadzornog odbora.

Smijeniti je, istina, ali samo postoji li konsenzus s drugim dioničarima, moguće i upravu. Izvan toga, prijetnje i ultimatumi, kojima lider HDZ zabavlja javnost, imaju snagu koliko i prazna puška. Jer, podsjetimo i ovom zgodom, država nema većinski upravljački paket koji joj omogućuje pokazivanje izlaznih vrata postojećoj upravi i dovođenje svojih ljudi na njezino mjesto. S druge strane, kada prijeti smjenama, Čović podrazumijeva da će novi članovi nadzornog odbora biti odreda pod njegovom kontrolom. A to je, ruku na srce, realno koliko i snijeg usred ljeta.

Što je razlog postizbornim Čovićevim frustracijama – i svakodnevnim prijetnjama i ultimatumima? Ne treba ga, dakako, tražiti samo na jednom mjestu. Ali, da je dio razloga i u danim obećanjima više je nego izvjesno. Lider HDZ-a je, već otvoreno priznaju ljudi bliski vrhu ove stranke, dio izbornoga plijena obećao mnogima. U mostarskoj se čaršiji mjesecima priča tko je novi predsjednik nadzornog odbora, tko direktor u Elektroprivredi i HT Eronetu – a funkcija nigdje. Raste jedino nervoza, ali i red u kavani novosagrađenog Hotela Mostar, koja je, kažu, ispunjena do posljednjega mjesta – što zbog toga da ih se vidi kako novac troše gdje je šefu najmilije, što zbog očekivanja da bi vijest o uhljebljenju im konačno mogla izići iz zgrade u neposrednom susjedstvu u kojoj šef stoluje.

Sve to, na koncu, postaje teret. I, otuda sve učestalije prijetnje. Jer, vrijeme prolazi – a očekivanja od poslijeizborne lovine postaju sve tanja. Ali, zato je razočarenje sve intenzivnije – i može se o glavu obiti „vođi“ samu. Čime tome parirati? Ako ničim drugim, bježati ne treba ni od razvaljivanja postojećih koalicija – pa, kud puklo da puklo. A, puknut bi moglo tamo gdje se “vođa” najmanje nada – po vlastitoj mu glavi.

Manjine.ba

Leave a Comment

You must be logged in to post a comment.