Bivše izbjeglice iz BiH pomažu izbjeglice u Njemačkoj

05.10.2015.  //  Teme  //  Nema komentara

U razne akcije pomoći izbjeglicama koje u dolaze u Njemačku se uključio i znatan broj Bosanaca i Hercegovaca koji su i sami prije više od 20 godina bili izbjeglice. Izbjeglička sjećanja se ponovo bude.

Tekst u rubrici Šta drugi pišu prenosimo s portala Deutsche Welle.

Kolone umornih i iscrpljenih ljudi koji sa sobom nose tek samo jednu običnu plastičnu kesu, ovih dana se mogu svakodnevno vidjeti u evropskim medijima. Takve slike su u mnogim pobudile vlastita sjećanja na bijeg od rata u Bosni i Hercegovini koji je okončan prije dvadeset godina. Među nekadašnjim ratnim izbjeglicama, danas uglavnom integrisanim stanovnicima Njemačke, često se čuje da “izbjeglice najbolje razumiju izbjeglice”. Izbjeglička kriza je zaSejfuddina Dizdarevića, porijeklom iz Zenice, do kraja augusta, bila slijed, kako kaže “manje-više užasnih vijesti”. Čulo se kroz kakav pakao prolaze ljudi iz Iraka i Sirije kako bi pobjegli od smrti i očaja.

“Izbjeglička kriza se u moj život uvukla 27. augusta kada sam čuo vijest da je na jednom autoputu u Austriji otkriven kamion u kojem seugušilo više od 70 izbjeglica. To mi je probudilo sjećanja iz maja 1992. godine kada sam kao 15. godišnjak također kamionom pobjegao iz Bosne”, kaže Sejfuddin Dizdarević.

Zakašnjela dobrodošlica

Činjenica da ima ljudi koji su kao i on tada prošli put u sigurnost, bile su razlog što je Sejfuddin, kako piše u njegovom dnevniku koji vodi dočekujući izbjeglice, ponekad ne može mirno spavati. Putem socijalnih mreža je pozvao prijatelje i već narednog dana sa grupom prijatelja je bio na Glavnoj željezničkoj stanici u Düssledorfu na koju je došao prvi voz sa bliskoistočnim izbjeglicama koje su u Njemačku došle preko tzv. “Balkanske rute”. Sejfuddin tog dana nije bio sam na stanici koji je dočekao izbjeglice.

“Pored mene je bilo još oko 200 ljudi koji su donijeli hranu, piće, odjeću i obuću. Tada sam na jednom jestu vidio pankere, muslimane, studente, dobrostojeće stanovnike Düssledorfa, ali i obične građane”, prisjeća se Dizdarević dočeka izbjeglica i dodaje: “Pomogao sam jednoj porodici da nosi kofer. Kada smo se penjali uz stepenice ljudi koji su stojali na drugom peronu su aplaudirali. Neko mi je rekao `dobro došao u Njemačku`. U sebi sam se nasmijao, ali nisam rekao ni riječi, ali sam pomislio `da, ali 23 godine` kasnije.

Pomoć kao i nekada izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine

Njemačkom Caritasu se i prije nego što su izbjeglice došle u Njemačku, na raspolaganje stavio i Erdin Kadunić. “Po struci sam sudski tumač i rekao sam im, da mi se jave ako im ikada bude bila potrebna moja pomoć. Naravno, bez bilo kakve novčane nagrade”, kaže Kadunić. Međutim, Kadunić nije morao dugo čekati. Caritas mu se brzo obratio za pomoć. Nakon kratke obuke o ophođenju sa izbjeglicama, i Kadunić se kao i Dizdarević našao na Glavnoj željezničkoj stanici u Düsseldorfu na koju su vozovima iz Münchena dolazile izbjeglice.

“Sve organizacije i institucije su bile prilično zbunjene. Niko nije tačno znao šta nas očekuje i šta ćemo raditi. Nismo znali koje su izbjeglice u vozu, gdje će biti smještene niti koji jezik govore. Međutim, ono što je tim ljudima u prvom trenutku bilo potrebno je osmijeh, lijepa riječ i davanje neke vrste osjećaja sigurnosti kako se ne bi bojali da će biti protjerani”, kaže Kadunić i uz osmijeh se prisjeća kako je kombinacijom engleskog, i malo arapskog i turskog jezika koji govori, pozdravio izbjeglice.

“U trenutku kada su ljudi počeli izlaziti iz voza, bio sam uzbuđen ali isretan što im mogu pomoći. Bar tako što ću ih usmjeriti gdje treba da se jave ili što ću nekome pomoći nositi dijete ili kofer. Lijep je to osjeća”, kaže Kadunić koji je do sada u Düsseldorfu dočekao oko šest izbjegličkih vozova.

Kaduniću ovo nije prvi kontakt s ljudima koji su zbog rata u njihovim domovinama morali napustiti svoje domove. “Kada su došle izbjegice iz BiH, početkom i za vrijeme rata u BiH, također sam pomagao. S njima sam odlazio do policije ili drugih ustanova i prevodio”, kaže Kadunić.

“Želimo udomiti dijete bez roditelja”

Bosanci i Hercegovci u Njemačkoj pomažu izbjeglicama ne samo u Düsseldorfu. Iz Vijeća za izbjeglice njemačke savezne zemlje Sjeverna Rajna Vestfalija navode da ima znatan broj Bosanaca i Hercegovaca koji žele udomiti izbjeglice. „Ja i moja supruga smo se prijavili kod grada Düsseldorfa jer želimo udomiti maloljetne izbjeglice koje su u Düsseldorf došle bez roditelja. Trenutno je u ovom gradu oko 220 maloljetnih. Od nadležnih službi sam zamoljen da kontaktiram poznanike i prijatelje i pitam da li bi udomili nekoga. Poželjno je da to budu muslimani radi vjerske i kulturološke pozadine tih osoba“, kaže Dizdarević.

Sejfuddin pomaže izbjeglicama kako zna i umije. Pošto je i sam sportski aktivan ponudio je izbjeglicama i takvu vrstu pomoći. Jedan od vidova pomoći je i davanje besplatnih kurseva njemačkog jezika. Pomoć izbjeglicama je velika motivacija za Sejfuddina i njegovu suprugu Agatu Skalsku, porijeklom iz Poljske. „Moja supruga je sredinom 80-tih, kao pripadnica njemačke manjine u Poljskoj, napustila svoj dom i došla u Njemačku. Ona, ali i ja, znamo šta znači napustiti svoju domovinu i doći u novu sredinu i početi život iz početka“, kaže Dizdarević.

Bajramski paketići za najmlađe

Sejfuddin i Erdin već su uključeni u organizaciju zajedničkog bajramskog ručka za izbjeglice u Düsseldrofu koji će biti održan u subotu. Najveći muslimanski blagdan, Kurban bajram, ove godine su mnoga izbjeglička djeca dočekala u Njemačkoj, daleko od svojih domova. Amira Đember, koja je nakon katastrofalnih poplava u maju prošle godine organizovala nekoliko akcija prikupljanja pomoći stanovništvu poplavljenih područja, zajedno sa prijateljicama Nerminom, Elvirom, Sandrom, Maidom, Dzanitom, Edinom i još, kako kaže dvije Amre, pripremila je bajramske paketiće za izbjegličku djecu. Skoro sve njene prijateljice uključene u prikupljanje pomoći izbjeglicama, osim Sandre i Elvire, su bivše izbjeglice iz BiH.

„Pomaganje ljudi u nevolji je nešto što se podrazumijeva u našim životima i pokušavamo pomoći gdje i koliko možemo, pogotova kada su djeca u pitanju. Ova akcija je veoma važna za nas, jer upravo kroz nju se prisjećamo naših izbjegličkih dana i sudbina naših prijatelja i porodice. I zato smatramo da je veoma bitno pomagati ljudima koji su morali napustiti svoj dom i koji prolaze kroz takve traumatične situacije, a nipošto posmatrati njihovu nevolju sa bilo kakvim strahom ili jos gore ignorancijom“, kaže Amira. Paketići su podijeljeni djeci u izbjegličkom domu koji je prvi prihvatni i gdje u četiri šatora živi oko 300 ljudi, među njima oko 40 djece.

 Manjine.ba

Leave a Comment

You must be logged in to post a comment.